Korizma je prilika za poraditi na osobnom obraćenju, obnovljenom povjerenju i zauzetijem služenju.
1. korizmena nedjelja (A)
Kušnje kao prilike za rast
Kušnja je u Bibliji prilika za rast. Današnja nam liturgija na Adamovom primjeru pokazuje posljedice neiskorištene prilike za rast u kušnji, a na Isusovom primjeru posljedice iskorištene prilike za rast u kušnji. Adam, odnosno prvi ljudi, nije iskoristio priliku za rast u kušnji jer je odbio slijediti Božji volju i odlučio se slijedi svoju volju. Posljedica je čovjekov pad i smrt. Isus je iskoristio priliku za rast u kušnji ili kušnjama jer je odlučio slijediti Božju volju. Posljedica je čovjekovo uzdignuće i život.
Povijest Adama i Eve nije tek povijest naših praroditelja. To je i naša osobna povijest. To je povijest svakog čovjeka. Svi se, prije ili kasnije, susretnemo s dva stabla, odnosno kušnje, čiji nam plodovi ne pripadaju. Prvo je stablo života. Bog je gospodar života, a ne čovjek. Pružiti ruku za stablom života, da bi postali besmrtni, značilo bi odreći se svoje ljudskosti. Čovjek mora biti spreman umrijeti ako želi vječno živjeti. Vječni život nije moguć bez umiranja. Život se ne može osvojiti. Život je dar, Božji dar. Drugo stablo je stablo spoznaje dobra i zla, odnosno odlučivanja o tome što je dobro, a što zlo. Ni to stablo ne pripada čovjeku. Čovjek nema pravo odlučivati što je dobro, a što zlo. Odluka o dobru i zlu ne pripada čovjeku nego Bogu. Dobro ili zlo nije stvar sviđanja, nije nešto o čemu mogu proizvoljno misliti što hoću, nije to niti pitanje većine i onoga što većina misli… Kad čovjek to zaboravi, poseže za plodom spoznaje dobra i zla. Posljedice su poremećeni odnosi s Bogom, bližnjima, svom stvorenom stvarnošću, a u konačnici i sa samim sobom.
Evanđelist Matej nam u svom evanđelju želi prenijeti jednu drugačiju povijest od ove. To je povijest Isusa iz Nazareta, kojega on prepoznaje kao Krista. U njegovoj povijesti prepoznajemo kušnje prvih ljudi, ali i elemente povijesti Izraela, ali s tom poviješću i povijesti svakog drugog naroda, dapače svakog čovjeka. Isusova povijest, kao i povijest prvih ljudi, jer stvoreni su iz ništa, ali i Izraela, počinje u pustinji. Kao i oni i on je u pustinji kušan. Evanđelist je izdvojio tri kušnje koje su sadržane i u onoj kušnji prvih ljudi i u kušnji Izraela, ali i u našim osobnim kušnjama.
Prva kušnja je kušnja gladi. Plod sa stabla spoznaje dobra i zla je prvim ljudima bio poželjan za jelo. I Izrael je mrmljao zbog nedostatka kruha i mesa. I čeznuo za punim egipatskim loncima. To je kušnja da se usmjerimo i fokusiramo isključivo na svoje tjelesne potrebe i sve svoje sposobnosti iskoristimo za njihovo zadovoljenje. Isus ne želi popustiti svojim nagonima, u ovom slučaju nagonu gladi, nego želi slijediti i u tim trenucima Božju volju. Zato se poziva na Sveto pismo. On kaže da čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o Božjim riječima. Osim fizičke gladi postoji i duhovna glad koju ne može nahraniti kruh. Dapače, njegovo izobilje je produbljuje. Isusu je više stalo do ove gladi. On je zbog nje došao. I ona je naše prvotno kršćansko poslanje i poslanje Crkve. Ovom se kušnjom identificira pogrešan način na koji čovjek može živjeti, bilo da je riječ o dobrima koja su mu povjerena, bilo o sposobnostima kojima je obdaren. Kad god čovjek ono što jest i ono što ima koristi za sebe, a ne za druge, on je krivo izabrao u kušnji gladi. Za nas kršćane korizmeno vrijeme je vrijeme u kojemu trebamo ispitati sebe i svoje životne izbore kako bismo, ako su ti izbori bili sebični, mogli zauzeto poraditi na svom obraćenju. Nije riječ ovdje o tome da ćemo tijekom korizmenog vremena dati više milostinje, nego o tome da ćemo pokušati promijeniti svoj život i od onih koji misle samo na sebe i svoj interes, pokušati postati oni koji se stavljaju u službu drugih.
Druga se kušnja nadovezuje na ovu, a tiče se onog temeljnog povjerenja ili nepovjerenja u Boga. Prvi ljudi su izgubili povjerenje u Boga. Činilo im se da im on želi uskratiti poželjno znanje o dobru i zlu. I spriječiti ih da i oni postanu kao bogovi. Izrael se, sa svoje strane, u pustinji pita je li ih Bog izveo da bi ih uništio ili da bi ih spasio. I Isus je kušan sumnjama je li on doista Sin Božji ili nije, odnosno je li mu Bog Otac ili nije. Onaj tko prihvati logiku ove kušnje koja dovodi u pitanje povjerenje u Boga i njegovu ljubav u opasnosti je poremeti ne samo ovaj odnos nego i sve druge odnose koji na njemu počivaju. Svaki čovjek se suočava s ovom kušnjom. I Isus je. Ali on je uspio pobijediti svoju kušnju jer je odbijao provjeravati Oca i njegovu ljubav i u najtragičnijim trenucima svoga života, a ovo dovođenje u hram je slika tih trenutaka kad će biti uzdignut na križ i biti pozivan da s njega siđe ako je Božji Sin. Isus je do kraja ostao duboko uvjeren, čak i onda kad je citirajući psalam pitao Oca zašto ga je ostavio, da je ljubljeni Božji Sin. Korizmeno vrijeme je vrijeme u kojemu bismo i mi trebali obnoviti i učvrstiti svoje povjerenje u Boga. Ali, morali bismo ga prestati tražiti da nas oslobodi od onih životnih okolnosti koje nam se ne sviđaju i početi ga moliti da nam pomogne u svakoj situaciji, bila ona dobra ili loša, prihvaćati njegovu volju i slijediti njegov božanski plan. Samo tako nam kušnja neće biti prilika za grijeh nego za rast.
Konačno, treća kušnja je kušnja moći i vladanja. Svatko, od najmanjeg do najvećeg, želi imati nekoga nad kim bi mogao gospodariti. Prvi čovjek želio biti kao bog. I Izrael na putu kroz pustinju često dovodi u pitanje Mojsijev, odnosno Božji autoritet. Isus je odolio i ovoj napasti koja uvijek kao preduvjet ima ono pokloniti se logici koja je drugačija od one Božje. A Božja logika je služenje. On ne želi da jedni drugima gospodarimo. On želi da jedni drugima služimo. Nečija izdvojenost u zajednici je karizma, milosni dar, koji se nikad na daje pojedincu za pojedinca i njegov privatni interes, nego uvijek za zajednicu i u njezinom interesu. Gdje god jedan ponižava, a drugi biva ponižen, bez obzira o čemu se radi, dogodio se pad u ovoj kušnji. Isus sebi to nije dozvolio. Iako je mogao biti visoko na društvenoj ljestvici, htjeli su ga čak i zakraljiti, on nije želio vladati. Izabrao je put služenja. I taj put je predstavio svojim učenicima kao i put kojim oni trebaju hodati vršeći ono poslanje koje im je Bog dao. Korizma nam je prilika da se ispitamo jesmo li i, ako da, kako zloupotrebljavali svoj položaj i umjesto da smo njim služili, njim se koristili da bismo se drugima poslužili, ali i da to promijenimo i zauzetije služimo svojim bližnjima. U tom nam može pomoći starozavjetni kralj David. Njegova avantura s Bat-Šebom je biblijski primjer zloporabe položaja, ali je zato i njegov psalam Smiluj mi se Bože, koji nam je ponuđen danas u liturgiji, primjer biblijskog kajanja. David nije bio svet kralj zato što nije griješio nego zato što se, s pouzdanjem u Boga i njegovu ljubav i milosrđe, kajao priznajući Bogu prvenstvo i stavljajući se u njegovu službu služenja Božjem narodu. Ni mi ne možemo biti sveti zato što nismo griješili. Ali možemo to postati, kajući se za počinjene grijehe s pouzdanjem u Boga i njegovo milosrđe, dajući Bogu prvenstvo u svome životu i stavljajući mu se u službu služeći braći ljudima.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2220
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4822