U srijedu smo posipanjem pepela po glavi započeli svoj korizmeni hod „posta, molitve i bratske ljubavi“ prema središnjoj proslavi liturgijske godine i središnjem otajstvu naše vjere, proslavi i otajstvu Vazma, odnosno proslavi muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.
Riječju korizma označavamo četrdesetodnevnu pripravu za spomenuto vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Ta je priprava bila ustanovljena od najstarijih vremena kao spomen na četrdesetodnevni Isusov boravak u pustinji, o kojemu nas je obavijestio i današnji evanđeoski ulomak. No, broj četrdeset se ne iscrpljuje samo u ovom događaju Isusovog posta, nego je on povezan s mnogim drugim starozavjetnim svetopisamskim događajima koji su zaokruženi brojem četrdeset. Osobito se to odnosi na četrdeset godina boravka Izabranog naroda u pustinji, ali i ne samo na taj broj. Tako je, na primjer, četrdeset dana i noći trajao potop. I Mojsije je četrdeset dana i noći boravio na Sinaju prije nego li je primio ploče Saveza. Iliji je trebalo toliko vremena za hod prema brdu Horebu. Ovim nipošto nismo iscrpili starozavjetne svetopisamske događaje koji su zaokruženi ovim brojem. Svima njima, a osobito Isusu i Izabranom narodu u pustinji, mi se kršćani pridružujemo našom korizmom.
Osnovno obilježje svih spomenutih događaja obilježenih brojem četrdeset bilo je pročišćenje kroz kušnju. Tim pročišćenjem kroz kušnju su sudionici tih događaja bili pripravljani na nešto veliko što će uslijediti nakon tih događaja. Isus se pripremio za svoj javni nastup. Izabrani narod za ulazak u Obećanu zemlju. Mojsije za primanje Zakona i sklapanje Saveza. Noa za nov nastavak pročišćenog čovječanstva. Ilija za susret s Bogom. Tako to treba biti i s nama. I nama korizma treba biti vrijeme pročišćenja kroz kušnju koja nas treba pripraviti za veliki događaj. Taj veliki događaj je ovogodišnja proslava vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, a u njoj i naša mogućnost da i mi jednom suusrsnemo s našim uskrsnulim Gospodinom. Ova druga dimenzija našeg suuskrsnuća s Gospodinom nužno mora proizlaziti iz one prve dimenzije proslave njegovog uskrsnuća, jer korizmeno vrijeme koje je obilježeno „postom, molitvom i djelima ljubavi“, nije vrijeme u kojemu odricanjem, pokorom, molitvom i djelima ljubavi mi možemo Bogu nešto dati, nego je vrijeme u kojemu kroz sve to, dakle i naš post, i molitvu, i odricanje, i djela ljubavi i milosrđa, možemo omogućiti Bogu da nam on već u ovom Uskrsu omogući naše suuskrsnuće.
Ovo je lako reći, ali nije lako u skladu s ovim živjeti. Dva su razloga za to. Prvi je naša ljudska slabost. Hoćemo, ali smo slabi i ne ide nam onako kako hoćemo. Drugi je postojanje nekoga kome nije u interesu da tako živimo. Taj netko se zove đavao ili sotona. On na sve načine želi spriječiti naša suuskrsnuće s Gospodinom. Ipak, to što nije lako, ne znači i da je nemoguće. Da je moguće pokazuju nam svi spomenuti starozavjetni primjeri povezani s brojem četrdeset, a na osobit način Isusov primjer o kojem nam je progovorio današnji evanđeoski ulomak.
Važan je ovaj Isusov primjer za naš korizmeni, ali i uopće životni hod, prema onom našem suuskrsnuću s Gospodinom u koje vjerujemo i kojemu se nadamo. Naime, tim što je dozvolio da bude slab i iscrpljen glađu i žeđu i da ga upravo tad kad je najslabiji đavao kuša, a onda bez obzira na to pobijedio i slabost i đavla, Isus nam je pokazao da je, bez obzira na slabost i na đavla, i u našem slučaju pobjeda moguća. Zanimljivo je u ovom smislu jedno razmišljanje sv. Augustina koji primjećuje da je Isus mogao đavlu zabraniti kušnju, ali da to nije učinio, a nije to učinio jer da sam nije bio iskušan, ne bi nama koji smo kušani dao poduku kako pobijediti u kušnji.
Sve što je u svojoj pustinji doživio Isus i mi doživljavamo u ovoj našoj korizmi, ali i našem životu koji je često poput korizme. I to doživljavamo ne toliko zbog nas, koliko zbog Boga. Napasnik je najprije Božji neprijatelj. Mi smo kolateralne žrtve tog neprijateljstva, oni koji su, jer su Božji prijatelji, automatski i njegovi neprijatelji. Zato se njegova mržnja s Boga, proširila na sve nas, a osobito na onaj plan spasenja, ono naše suuskrsnuti s Gospodinom, kojega Bog ima s nama i kojemu je Isus iz Nazareta konačno ostvarenje. Zato napasnikovo djelovanje, koje se više-manje događa na tri načina podilazeći našim težnjama za bogatstvom, moću i slavom, za cilj uvijek ima naše odvajanje od zajedništva s Bogom i od onog plana koji Bog ima s nama. To je njegov cilj, ali nije i ne treba biti naša sudbina. Dapače! Ako je Isus, u kojemu je Bog zbog nas i našeg spasenja postao jedan od nas, u kušnji sličnoj našim kušnjama izvojevao pobjedu, onda to možemo učiniti i mi. Uz sve ostale pomoći koje nam se u tu svrhu nude, neke od njih poput pomirenja i oprosta se osobito ističu u ovoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa, tu je i korizma sa svojim postom, molitvom i djelima ljubavi, koji, kao i korizma u cjelini, nisu sebi samima svrha, nego za svrhu imaju pomoći nama, tako što će nas ojačati za borbu i osposobiti za pobjedu, kako nad svojim slabostima, tako i nad napasnikovim kušnjama.