Poslanje kršćana u svijet počinje od onih koji su nam najbliži.
Današnjem evanđeoskom ulomku prethodi rečenica: „I obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 9, 35). Isus i danas čini isto. On obilazi našim gradovima i selima učeći, propovijedajući i liječeći. Ima, međutim, u tom njegovom obilaženju jedna razlika. On to danas ne čini osobno, nego čini i želi činiti u nama koji smo njegovi. I nama, nakon što je napravio obilazak i sagledao situaciju izmučenog i ophrvanog mnoštva koje je kao ovce bez pastira, progovara: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“
Da, molimo! Molimo za one koji se ovih dana diljem Hrvatske – osim u Dubrovačkoj biskupiji koja već nekoliko godina nema kandidata za ređenje – zaređuju za svećenike. Molimo i za nas koji već jesmo svećenici, da to budemo u skladu s pozivom i poslanjem Kristovim, da budemo radnici na Gospodnjoj njivi, a ne radnici na svojim privatnim posjedima zbog kojih svoje svećeničko zvanje znademo pretvoriti u obično ljudsko zanimanje. Molimo da ono što besplatno primismo, besplatno i dajemo. Molimo i za one koji se u našim sjemeništima, bogoslovijama i samostanima pripremaju za svećeništvo ili redovništvo – među njima je devet sjemeništaraca i bogoslova naše Dubrovačke biskupije – da se Kristu predaju bez zadrške i s još više truda nego do sada, kako bi gospodar žetve sutra mogao računati ne samo na radnike, nego na kvalitetne i vrijedne, svete radnike u svojoj žetvi. Molimo za mladiće i djevojke iz naše biskupije da se ne zatvaraju pred Božjim pozivom, nego da mu se predaju nepodijeljena srca, bez obzira što je ono na što ih on zove. Molimo osobito za one koji se sada po završetku osnovne i srednje škole odlučuju za životno zvanje i zanimanje, kako bi među njima bio dostatan broj onih koje će Isus Krist, koji i danas vidi potrebe izmučenog i svladanog mnoštva, izabrati, pozvati i poslati u svoju žetvu. Molimo, na kraju, za svakog od nas da i mi, svatko od nas u svom zvanju i zanimanju, postanemo svjesni veličine žetve i nedostatnog broja radnika i osobnog zadatka da budemo radnici u Gospodnjoj žetvi, koji smo dobili u krštenju i potvrdi. Današnje evanđelje donijelo nam je popis prve dvanaestorice učenika koje zovemo apostoli i koje Isus „dozva … i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ Ali njegov poziv i poslanje nisu se zaustavili samo na njima. Oni su se nastavili na sedamdeset dvojici učenika, nekim ženama, zatim na onih tri tisuće duša koji su u nedjelju Duhova primili krštenje. Njima su se na tom popisu kroz dvije tisuće godina nastavilo pridruživati ogromno mnoštvo ljudi svih naroda i plemena. U jednom povijesnom trenutku na našem krštenju tom su popisu dodana i naša imena.
Da bismo mogli izvršiti poslanje koje smo dobili stavljanjem na taj popis, Isus nas je uvrstio među one koje smatra svojima. A on je svojima dao „vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ Ne treba ovo shvatiti u doslovnom smislu, iako Crkva ima i tu moć, nego kao navještaj i poziv i istovremeno dar nama koji smo pozvani i poslani da budemo svjedoci Božje ljubavi i dobrote prema čovjeku, a što u sebi uključuje ono Isusovo: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“, koje treba biti sastavni dio svakog evanđeoskog navještaja. Ovo znači da mi kršćani trebamo biti zainteresirani za cijelog čovjeka, za svaku njegovu potrebu, onu duhovnu, ali i onu materijalnu. Svojim kršćanskim navještajem trebamo u onima koje susrećemo i kojima navješćujemo evanđelje u ime Isusa Krista, prepoznati Isusa Krista koji je, u svojoj ogladnjelosti, ožednjelosti, otuđenosti i besmislu, golotinji, bolesti i zatvorenosti, potreban našeg služenja, naše pomoći, naše utjehe, naše ljubavi. To znači ono Kristovo imati vlast nad nečistim dusima i liječiti svaku bolest i nemoć! To je ono propovijedanje životom na koje smo pozvani! Tek nakon njega će imati smisla i naše propovijedanje riječima: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“
Ovo trebamo činiti počinjući od onih koji su nam najbliži, kako nam to sugerira jedna pomalo čudna Isusova uputa apostolima koje šalje: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“ Isus će kasnije ovo poslanje proširiti i na sve ostale ljude i narode šaljući svoje učenike: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19), ali ovdje se zaustavlja na članovima vlastitog naroda i isključuje sve druge. Isus to ne čini zato što drugim narodima ne želi dobro, nego zato što zna da se dobro ne može činiti drugima, odnosno da ono vrijedi malo i nimalo, ako se prije toga ne čini dobro onima koji su nam blizu i s kojima živimo. Svatko od nas je, prema ovoj logici, poslan najprije onima koji su mu blizu. Poslani smo najprije u svoju obitelj, svom mužu odnosno ženi, svojoj djeci odnosno roditeljima, a onda postupno i svima drugima. Svojim smo kršćanskim životom poslani najprije iz vlastite obitelji izgoniti zloduhe, biti oni koji svoju obitelj svojim životom ozdravljaju, uskrisuje i čiste, navješćujući riječima i životom: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“ Puno puta se dogodi da se izvan svojih obitelji prikazujemo dobri, u župnoj zajednici vrlo aktivni, cijenjeni na poslu, omiljeni u školi i društvu… Sve to vrijedi malo i nimalo ako u svojoj kući, s članovima obitelji, s onima kojima smo najbliži, s kojima živimo iz dana u dan, nismo takvi, ako s njima ratujemo, svađamo se, prkosimo, ne govorimo, ako smo prema njima nasilni, lijeni, neodgovorni, ako ih pogađamo zbog svoje odanosti piću, kocki, okladama, drogi i tko zna čemu drugome. Tek ako to riješimo – a Isus nas danas šalje da to riješimo jer to je ono što naše bližnje pretvara u „izgubljene ovce doma Izraelova“ nad kojima se u evanđelju sažalio – tek tad možemo ići dalje, na više razine, „poganima“ i „Samarijancima“, tj. možemo prijeći na odnose s rodbinom, susjedima, s drugim članovima župe, mjesta, na odnose s kolegama na poslu, u školi, te se postupno uspinjati prema svim ljudima, posebno onima koji su potrebni naše ljubavi i pomoći. A svima njima, počevši od onih najbližih, onih gladnih, žednih, golih i bosih pokraj nas, imamo pravo propovijedati: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“, samo ako smo im „kraljevstvo nebesko“ posvjedočili djelima ljubavi. Inače, naše je propovijedanje tek prazna priča u koju ni sami ne vjerujemo.
Izraelski narod, čuli smo u prvom čitanju, nije bio Božja „predraga svojina mimo sve narode“ zato što je to zaslužio. On je to bio zato što ga je Bog izabrao da bude „kraljevstvo svećenika, narod svet.“ Ni mi, kako nam to objašnjava sv. Pavao u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, nismo od Isusa Krista izabrani zbog svojih zasluga, nego zbog njegovih zasluga i milosti: „Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja jedva bi tko za pravedna umro: možda bi se za dobra tko odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ Neka nam Gospodin pomogne shvatiti da smo za to što jesmo izabrani, a da to nismo zaslužili, i onda u skladu s tim živjeti, kako bismo se i mi, ali i drugi oko nas i zbog nas, sa sv. Pavlom dičili „u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.“