Mislim da među nama nema nikoga tko na ovaj ili onaj način nije bio razočaran i to nerijetko i zbog onih od kojih je to najmanje očekivao i najmanje zaslužio, onih kojima je najviše dao, toliko toga učinio, za njih toliko toga žrtvovao, a oni mu uzvraćaju tako kako mu uzvraćaju. U opasnosti smo svi kad nam se to dogodi, a svima nam se dogodi, da kažemo dosta, da poželimo okrenuti stranicu, promijeniti životni smjer, odustati od svega.
Govorim ovo stoga što je i Isus doživljavao slične situacije, a evanđelje kojeg smo čuli je njihova posljedica. Isus se, naime, nakon početnih uspjeha i zanosa onih koji su ga slijedili, počeo susretati s prvim neuspjesima. Ivan Krstitelj, preteča koji ga je javno pokazao u njega počinje sumnjati pa je neposredno prije ovog evanđelja Isusu iz zatvora poslao glasnike da ga pitaju je li on onaj koji ima doći ili trebaju čekati drugoga, ljudi koji su ga u početku oduševljeno slijedili jer im ga je Ivan pokazao sada ga nazivaju izjelicom i vinopijom, gradovi kroz koje je prošao Korozain, Betsaida i Kafranaum nisu ga prepoznali i prihvatili usprkos čudima koja su se u njima po njemu dogodila. Sve ovo u Isusu je izazivalo osjećaj da je vrijeme koje je imao potrošeno uludo, da su riječi koje je govori, otišle u vjetar. Bio je stoga zasigurno u opasnosti da kao čovjek kaže dosta, da poželi okrenuti stranicu, promijeniti životni smjer, odustati. Isus je, međutim, odolio toj opasnosti i umjesto odustajanja počeo moliti. I upravo je molitva ono što mu je dalo sposobnost da stvarnost vidi u pravom svijetlu, da spozna da situacija ipak nije beznadna tako kako se na prvi pogled čini, a nije beznadna jer u moru odbacivanja od strane „mudrih i umnih“, postoji i mnoštvo onih „malenih“, onih koji su ga u svojoj malenosti i nedostojnosti prihvatili, onih zbog kojih se isplati dati slavu i zahvalnost Bogu, onih zbog kojih se uistinu isplatilo postati čovjek. U molitvi Isus pronalazi snaga za suočavanje s neuspjehom i odbacivanjem, ali i snagu snaga za suočavanje sa svojim vlastitim jarmom i jarmom bližnjih, jarmom koji, ako se njemu povjeri, može biti i sladak i lak, može postati ono što jaram po svojoj logici nije.
Ovi učinci Isusove molitve poticaj su mi da se dulje zaustavim na njegovoj molitvi jer bismo i mi iz njegovog primjera mogli naučili kako molitvi i kako u molitvi i kroz molitvu, trenutke neuspjeha i razočarenja – posebno zbog odbacivanja od strane onih od kojih to najmanje očekujemo, od onih kojima smo najviše dobra učinili i činimo, naših Korozaina, Betsaida i Kafarnauma muža, žene, djeteta, roditelja, unuka, susjeda, siromaha – pretvoriti u radosne trenutke proslave Boga u kojima i kroz koje jaram koji imamo, ma kako bio gorak, može postati sladak, a breme koje nas opterećuje, ma kako bilo teško, može postati lako.
Isus započinje svoju molitvu radosnim usklikom: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje …“ Što ovim Isus, zapravo, čini? Na trenutak pokušava ignorirati ono negativno, ono loše što mu se događa i što ga žalosti, otkrivajući i promatrajući ono pozitivno kojega je, makar se tako ne čini u trenucima razočarenja, puno više, Nakon toga, zbog tog pozitivnog on od radosti kliče Bogu, zbog tog pozitivnog Boga slavi i proslavlja. U molitvi i nakon molitve, Isusov pogled na svijet i stvarnost koja ga okružuje postaje objektivniji. On nakon toga počinje otkrivati da stvarnost i nije tako tragična i bezizlazna, da bijeg ili odustajanje nije jedino rješenje. On otkriva da uz mnoštvo onih koji sumnjaju, koji se nisu obratili, koji ga optužuju, na njegovom životnom putu postoje i oni koji su čuli i prihvatili ono što je on govori, koji su vidjeli i cijene ono što je činio. I iz zbog toga se iz dubine njegove duše izvila molitva zahvalnosti i proslave Oca: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
Isus se u svojoj molitvi ne zaustavlja samo na obraćanju Bogu da bi mu zahvalio za ono što je lijepo i dobro, makar to dobro bilo i skromno, nego ide i dalje tako što kroz molitvu uočava potrebu bližnjih kraj sebe. Važno je uočiti ovu dimenziju Isusove molitve jer nam ona pokazuje da molitva nije bijeg od problema, nego da su trenuci molitve, trenuci iskrenog suočavanja s problemima. Onaj pogled zahvalnosti koji je Isus uputio Ocu, postao je pogled ljubavi koji je uputio prema braći i sestrama u potrebi. U tom pogledu i uočavanju potrebe braće i sestara nastao je i poziv braći i sestrama da svoje poteškoće – dakako i oni u molitvu i kroz molitvu – povjere njemu, jer će ih on odmoriti, da njegov jaram – a njegov jaram je služenje u ljubavi Bogu i bližnjemu – podijele s njime jer će samo tako naći spokoj. Služenje, koje nikad nije ugodno, će postati sladak jaram i breme, koje je uvijek teško, postati će lako ako je s njim podijeljeno.
Ovo razmišljanje započeli smo prisjećanjem na trenutke razočarenja od kojih nitko od nas nije lišen, a koji su posebno teški ako ih izazove onaj od koga smo to najmanje zaslužili i očekivali, onaj od koga smo se tome najmanje nadali i čije nas ponašanje najviše pogađa. Tko to bio da bio, Isus nam ne predlaže bijeg kao rješenje, ne kaže nam da okrenemo leđa i primijenimo smjer. On nam predlaže molitvu u kojoj ćemo proslaviti Boga i slaveći ga uočiti njegovu dobrotu koja nam se darovala kroz toliko toga lijepog i dobrog, pa čak i po onima koji su nas povrijedili.
Možda nam izneseno nije lako shvatiti i prihvatiti ili to jednostavno ne želimo učiniti? Ako je tako onda nismo dovoljno maleni i u nama nema „Duha Kristova“ o kojemu govori Pavao u drugom čitanju. Ako pak „Duh Božji prebiva“ u nama, mi to shvaćamo, a shvaćamo jer spadamo u one malene zbog kojih Isus iz sveg grla, poput „Kćeri sionske“, i od radosti, poput „Kćeri jeruzalemske“, kliče Ocu: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“