Biti „malen“ ne znači nemati ništa. Biti „malen“ znači u Isusu iz Nazareta pronaći sve. Biti „malen“ znači u njemu moći prepoznati jedinog Spasitelja.
14. nedjelja kroz godinu (A) – Biti malen
Nakon napornog rada i hoda iz grada u grad, propovijedanja u koje je uključio i dvanaestoricu apostola, Isus se suočio neuspjesima u ostvarenju svoga mesijanskog poslanja. Ivan Krstitelj u njega sumnja pa iz zatvora šalje glasnike da ga pitaju je li on onaj pravi Mesija kojeg očekuju. Oni koji su naviknuli na Ivanov post vide Isusa koji ide u kuće ljudi i blaguje s njima pa ga nazivaju „izjelicom i vinopijom“. Gradovi kroz koje je prošao nisu ga prepoznali i prihvatili. Mnoštvo koje ga je slijedilo zbog interesa, polako ga počinje napuštati jer se oni ne ostvaruju. Pismoznanci svoje spoznaje ne mogu uklopiti u njegovo naučavanje pa ga zato odbacuju. Farizeji su povrijeđeni njegovim kritikama njihovog ponašanja da ga nazivaju Beelzebulom i počinju planirati njegovu smrt. Ovo je, više-manje, kontekst u kojemu Isus u molitvi otkiva da otajstva njegovog kraljevstva nisu sposobni prihvatiti mudri i umni, nego maleni i jednostavni. Zato u molitvenom zanosu kliče: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
Ovim molitvenim klicanjem Isus pokazuje da se u njemu ostvaruje proročanstvo proroka Zaharije koje nam je ponuđeno kao prvo čitanje. Prorok Zaharija je te malene zbog kojih Isus kliče Ocu prepoznao u izrazima Kćer sionska i jeruzalemska. Ti, naime, izrazi, predstavljaju onaj maleni i beznačajni ostatak ostataka, siromahe koji su, jer su bili bez zanimanja i nesposobni da se osvajači njima okoriste, ali i neopasni da ugroze stabilnost poretka, ostali u Jeruzalemu nakon njegovog pada i odvođenja većine naroda u Babilonsko sužanjstvo. Zaharija je prorok nade za taj ostatak, koji u očekivanom Mesiji prepoznaje krotkog kralja koji će se objaviti onima koji su maleni i beznačajni i promijeniti njihovo stanje žalosti i ispuniti ih radošću. On će svoje kraljevstvo proširiti sve do krajnjih granica tada poznatog svijeta, što tom proročanstvu daje univerzalno značenje koje će se ostvariti u Isusu i njegovom načinu biti mesija. Isus se, dakle, ovom molitvom želi predstaviti svojim učenicima kao onaj u kojemu se dogodilo ostvarenje tog Zaharijinog i drugih sličnih starozavjetnih proročanstva. Isus zna da to može govoriti svima, ali da to mogu razumjeti i prihvatiti samo oni koji su maleni. Zbog njih slavi Oca. To je slavlje što u ovom svijetu još uvijek postoje i oni koji su maleni. I još više je to poziv onima koji ga slušaju da i oni postanu maleni.
Mudri i umni ne uspijevaju u Isusu prepoznati ispunjenje starozavjetnih mesijanskih proročanstava i prihvatiti Isusov navještaj jer imaju unaprijed zadane koncepte i očekivanja koji ih zatvaraju za svaku novost. To su vjerski tradicionalisti koji u svojoj tradiciji imaju sigurnost na koju se oslanjaju i nisu im potrebni neki novi oslonci. I zato nisu spremni ništa mijenjati. I sve mora biti kako je uvijek bilo. Oni jednostavno nisu spremni riskirati. I nisu spremni ni za kakva iznenađenja. Ne usuđuju se prepustiti Duhu Svetome koji se ne zaustavlja na mrtvom slovu, nego želi dosegnuti pravi smisao. Oni se boje onoga što im Bog može oduzeti, prihvate li bilo kakvu promjenu od onog na što su već navikli, što je ustaljeno. Maleni su od svega toga slobodni. Oni nemaju unaprijed pripremljene koncepte i očekivanja. I nemaju druge sigurnosti i oslonce. Oni se mogu u potpunosti otvoriti Bogu. I dozvoliti mu da ih uvijek ponovo iznenadi, s povjerenjem u njega i njegovu ljubav. U Matejevom evanđelju se pod pojmom maleni često spominju djeca, a taj pojam uključuje i one koji su marginalizirani, isključeni iz zajednice zbog različitih razloga, kao što su siromaštvo, bolest, osobito ako je riječ o nekoj zaraznoj bolesti, ili jednostavno zato što ne uspijevaju biti dovoljno pravedni, što su grešni. Teško je uočiti kad se misli na jedne i druge. I na koje od njih Isus misli u današnjem ulomku. No ono što ih sve uključuje u taj ulomak je njihova potreba, potreba za Bogom i njegovom ljubavlju, za Isusovim utjelovljenjem, za njegovim riječima utjehe, za njegovom blizinom, potreba za njim. I to, njihova potreba, ono je što ih razlikuje od mudrih i umnih koji imaju sve, a nemaju ono najbitnije, nemaju potrebu za Isusom.
Isus nije samo govorio o malenima i zbog njih slavio Oca. On se i sam učinio malenim. Ovo je skandalozan i ujedno revolucionaran Božji izbor odreći se svoga veličanstva i postati malen. U Isusu iz Nazareta Bog je želio i sam, u skladu sa svojim izborom, biti ubrojen u male, a ne u velike i moćne. Postao je među malenima i sam „krotka i ponizna srca“. Učinio je to da bi nam pokazao primjer kako postati maleni, ali i da bi svim malenima donio oslobođenje i ponudio potrebnu utjehu kako bi i oni mogli naći „spokoj dušama svojim.“ On je doista bio malen i ponizan. I uvijek se družio s malenima i poniznima. Od početka do kraja svoga zemaljskog života bio je okružen malim i jednostavnim ljudima. Tu su njegovi zemaljski roditelji koji su bili maleni, obični ljudi, Božji siromasi. To su i pastiri, maleni i odbačeni. I ribari. Ako mu se od bogatijih tko i pridružio, preduvjet je bio napustiti sve i postati malen. Biti „malen“, a svi smo na to pozvani, ne znači nemati ništa. Biti „malen“ znači u Isusu iz Nazareta pronaći sve. Biti „malen“ znači u njemu moći prepoznati jedinog Spasitelja. I u njemu pronaći onog koji nam je važniji od svih i od svega, kako smo to slušali prošle nedjelje. Samo onima koji se pred njim prepoznaju „maleni“, koji prepoznaju potrebu njega i njegove milosti, Isus može objaviti Oca i postati im sve. I oni mogu u njemu naći svoj mir, odnosno „spokoj dušama svojim.“
Maleni imaju prednost u Božjim očima. Ne zato što je Bog skloniji malenima negoli mudrima i umnima, nego zato što su maleni otvoreniji Bogu negoli mudri i umni. Oni koji su maleni otvaraju se Bogu od kojega traže i primaju i u tome što to što prime na zadržavaju za sebe nego besplatno dijele drugima pokraj sebe. Oni koji su mudri i umni zatvoreni su pred Bogom, sve imaju pa ništa ne traže, ali i ništa ne žele dati jer se boje da će dajući izgubiti. Možemo biti mudri i umni i to nije problem. Problem je ako nismo maleni, odnosno ako svoju pripadnost Isusu Kristu shvaćamo kao plod svojih zasluga, a ne prepoznajemo je kao nezasluženi Božji dar. O tom, na svoj način, govori i sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. On kaže: „Dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!“ Dakle, nije to što imamo i jesmo kao kršćani plod našega truda. To što imamo i jesmo kao kršćani je dar. Ta i takva malenost omogućuje Duhu Isusa Krista da zaista prebiva u nama i pomaže nam shvatiti i u ljubavi koja služi živjeti značenje onog Isusovog: „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2521
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5180