Samo ako nam ima smisla farizejev upit s početka evanđelja: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“, a ima smisla ako svojim svakodnevnim životnim izborima u sebi nismo ugušili vjeru u vječnost, možemo shvatiti logiku Isusovog odgovora koji sadrži jednu od najljepših Isusovih prispodoba i koji završava poslanjem: „Idi pa i ti čini tako!“
Isusov odgovor na farizejevo pitanje, a s njim i naše, kako baštiniti život vječni je ljubav: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga … i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Prispodoba o milosrdnom Samarijancu konkretan je primjer kako tu ljubav prema Bogu i bližnjemu možemo pretvoriti u praksu. U Isusovom se, međutim, odgovoru, povezano uz drugo čitanje iz poslanice Kološanima koja prepoznaje da je „Krist Isus … slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja“, onaj po kojemu se „svidjelo … Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“, nazire i još nešto što nam je neophodno da bi mogli baštiniti život vječni, nešto što nadilazi ono što mi sami možemo napraviti, a to nešto je ono što je za nas u Isusu Kristu učinio i čini Bog. Kako god zapovijedi Božje, posebno ova o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, bile jasne i koliko god da su uzvišeni njihovi propisi, one same po sebi nisu dovoljne za naše spasenje. I tu, nakon stoljetnih starozavjetnih neuspjelih pokušaja zalječenja ranjenog i napuštenog čovječanstva koji su predstavljeni ulogama starozavjetnih svećenika i levita, Bog ranjenom čovječanstvu prilazi u ulozi milosrdnog Samarijanca koji nije nitko drugi doli sam Isus Krist, „slika Boga nevidljivoga“ po kojemu se „svidjelo … Bogu … izmiriti sa sobom sve.“
U Isusu Kristu Bog nas ne zaobilazi, ne ostavlja nas ranjene i napuštene, nego se prigiba k nama da bi nam povio rane i pobrinuo se za sve ono to nam je potrebno da bi mogli baštiniti život vječni. „Neki Samarijanac – kaže Isus – putujući dođe do njega, vidje ga i sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao’.“
Isus opisuje ono što je on učinio za čovječanstvo. Bog nije bio jedan od nas, ali se u Isusu Kristu učinio jednim od nas da bi postao naš bližnji. U Isusu nam se Bog objavio kao bližnji! U Isusu nam je Bog postao bližnji! Ovo je radosna poruka evanđelja, ne samo ovog današnjeg, nego općenito evanđelja, koju smo pozvani i poslani navješćivati svima. Prošle nedjelje nas je Isus poslao sve i svima da budemo nositelji njegovog mira i izlječenja za sve one koji su bolesni. Današnje evanđelje nam objašnjava što to poslanje konkretno znači. Mi smo, mi čovječanstvo, oni koji su pali u ruke razbojnicima, ali Bog nas nije zaobišao kao što su to učinili njegov svećenik i levit, kako to možda i danas čine mnogi svećenici i leviti, mnogi kršćani, nego se pobrinuo za nas i učinio nam se bližnjim da bi se mi, sljedeći njegov primjer, mogli učiniti bližnjima Bogu i drugim ljudima.
Možemo se prepoznati u ulozi gostioničara kojemu je Isus povjerio na čuvanje ranjeno čovječanstvo – to je zapravo slika Crkve – a možemo se prepoznati i u ulozi ranjenika. Ponekad smo u jednoj, a ponekad u drugoj ulozi. Isus nas danas poziva da na sebe preuzmemo i treću ulogu, ulogu milosrdnog Samarijanca, da budemo prema drugima onakvi kakav je on bio prema nama. Uloga milosrdnog Samarijanca je uloga koju je Bog njemu namijenio i koju je on dragovoljno preuzeo „uspostavivši mir krvlju križa“ svoga. To je uloga koju on daje svima koji su njegovi. „Idi pa i ti čini tako!“ – kaže Isus. Prihvatimo dragovoljno poput njega i bez obzira na poteškoće to poslanje i tad nam zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu neće biti ni preteška ni predaleka, nego će postati dio nas i našeg kršćanskog identiteta, nešto po čemu smo kao kršćani prepoznatljivi. „Ova zapovijed – kaže Mojsije Izraelcima, a to se može danas reći i nama kao kršćanima, uz nadu da to mi nećemo zaboraviti poput svećenika i levita iz današnje prispodobe – nije za te preteška niti je od tebe predaleko. … Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvom srcu, da je vršiš.“