Zlo se rađa u ljudskom srcu, iznutra izlazi i zagađuje naš osobni život, život naših obitelji, crkvene i društvene zajednice, svijeta i vremena u kojemu živimo. Zato ga nije moguće odijeliti, ali moguće ga je pobijediti jer se moguće pokajati i obratiti.
16. nedjelja kroz godinu (A) Isusove parabole su radosni navještaj pobjede dobra
Tri parabole koje nam je prenijela današnja liturgija imaju isti cilj. Isus ih je ispričao da bi svoje slušatelje potaknuo na razmišljanje i pomogao im da razmišljajući sami isprave veoma proširena kriva očekivanja u sveza s Božjim kraljevstvom kojega im on navješćuje. Oni su držali da će se ono nametnuti sa silom i uništiti sve one koji mu se budu suprotstavljali, da će Bog odvojiti dobre od zlih, vjerne od nevjernih, sinove Izraelove od drugih poganskih naroda… Isus im kroz ove tri parabole, koje su slike uzete iz svakodnevnog života, pokazuje zašto to nasilno uvođenje Božjeg kraljevstva i to odvajanje koje su oni tako željeli i s nestrpljenjem očekivali ne bi funkcioniralo. I zašto je neophodno da se Božje kraljevstvo, čiji je rast neprimjetan, gradi postupno i strpljivo.
Ovu zajedničku poruku koja povezuje sve tri parabole donekle je promijenio posljednji dio današnjeg evanđeoskog ulomka. U njemu je Isus na zamolbu svojih učenika dao svoje tumačenje parabole o žitu i kukolju koju im je prvu ispričao. Ovo je pomalo neobično zbog više razloga. Neobično je zato što parabole same po sebi ne traže tumačenje nego potiču na razmišljanje i osobno traženje odgovora. Tumačeći značenje parabole Isus je poništio ovaj važan učinak zbog kojeg je i počeo govoriti u parabolama. I još je više neobično što je ovim tumačenjem ono prvotno značenje parabole koje je za cilj imalo ispraviti kriva očekivanja Mesije osvetnika i pobjednika, pretvoreno u prijetnju Božjom silom i moću koja će se nakon Božjeg strpljenja u ovom svijetu i vremenu pretvoriti u njegov osvetnički pohod na kraju vremena. A Isus je ispričao sve tri parabola baš zato da bi svoje suvremenike potaknuo na odustajanje od takve slike Boga i njegovog kraljevstva.
Razlog zbog kojega se ovo dogodilo je potrebno pripisati evanđelistu i njegovoj želji da Isusovu parabolu ponudi svojim suvremenicima, odnosno da je primjeni na situaciju svoga vremena. A u njegovom vremenu se crkvena zajednica nije susretala s problemom pogrešne interpretacije Božjega kraljevstva, kao što je to bio slučaj s Isusovim vremenom, nego s problemom svakodnevnog suočavanja sa zlom koje je okruživalo tu malu kršćansku zajednicu izloženu progonima i društvenoj marginalizaciji zbog koje je bila u opasnosti da izgubi nadu, da odustane. Koristeći Isusovu parabolu kao temelj evanđelist im, pozivajući ih na strpljivost i ukazujući im na nevidljivost i sićušnost Božjeg kraljevstva koje su oni mogli iskusiti i na vlastitoj koži, želi pogled usmjeriti prema naprijed kad će sve to jednom biti iza njih, kad će se dogoditi konačna pobjeda dobra nad zlom. Pogrešno bi bilo ovu poruku čitati kao prijetnju, kao da će se Sin Čovječji koji nam se u Isusu objavio kao strpljiv i blag, na kraju vremena potpuno promijeniti i najednom postati nestrpljiv i nasilan. To jednostavno nije i ne može biti tako. Ovo nije poruka prijetnje. Ovo je poruka nade upućena kršćanima Matejeve Crkve, ali i Crkve svih vremena koja se na različite načine suočava sa životnim poteškoćama i izložena je zlu.
Ovo ne znači da svatko može činiti što god hoće. Tko čini zlo i zlo slijedi ne treba Boga da bi bio kažnjen. On sam sebe kažnjava i uništava. A Bogu je stalo do toga da se svi spasimo. U ulomku koji nam je danas ponuđen o tome tako lijepo piše autor Knjige mudrosti, koja je jedna od posljednjih starozavjetnih knjiga i kao takva svojevrstan uvod u novozavjetni navještaj, kad Bogu kaže: „Moć je tvoja načelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti.“ I dodaje: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe.“ Zbog ove nade i mogućnosti da nas promjeni, da se pokajemo, Bog je u Isusu i postao jedan od nas, živio s nama. Nije, kako to sam kaže na jednom mjestu u Ivanovom evanđelju, došao da nas osudi nego da nas spasi. Zato njegove parabole, uključujući i ovo tumačenje koje na prvi pogled može tako zvučati, nisu prijetnja kaznom. One su radosni navještaj pobjede dobra koje se neće dogoditi odjeljivanjem dobrih od zlih, pravednih od nepravednih, svetih od grešnika, nego će se dogoditi pokajanjem i obraćenjem. Razlog što put nije odvajanje nego pokajanje i obraćenje je u tome što zlo nije, kako bi htjeli zagovornici odvajanja, izvan nas nego u nama samima. Ono se, kako kaže Isus na drugom mjestu, rađa u ljudskom srcu i iznutra izlazi i zagađuje naš osobni život, i život naših obitelji, i naše crkvene, i društvene zajednice, svijeta i vremena u kojemu živimo. Zato ga nije moguće odijeliti, ali moguće ga je pobijediti jer se moguće pokajati i obratiti. Kako to učiniti? Strpljivim radom na sebi samome i svojim odnosima s Bogom i drugim ljudima, počinjući od onih koji su nam najbliži. I u otvorenosti Duhu Svetome koji, kako nas s Rimljanima poučava sv. Pavao, „potpomaže našu nemoć“. Duh Sveti je onaj oganj koji može i želi spaliti zlo u nama. On nam pomaže da se pokajemo i obratimo. On je onaj koji nam po svećeniku udjeljuje odrješenje. On je i onaj koji u nama moli. I nas uči moliti. I još više u molitvi uskladiti svoj život s voljom Božjom. A ondje gdje se to dogodi, gdje se uskladi svoja volja s onom Božjom voljom, ondje je Božje kraljevstvo započelo svoj strpljivi rast. S njim će doći i plodovi Božjeg kraljevstva.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2537
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5210