Isus je bio prijateljski povezan s jednom obitelji koja se sastojala od dvije sestre i jednog brata. Oni su ga voljeli, a i on je volio njih. On se uspinjao prema Jeruzalemu, a oni stanovali u Betaniji koja se nalazi na putu prema Jeruzalemu, pa je ovaj posjet bio nešto što se moglo očekivati. Budući da „Sin Čovječji – kako nam je on sam rekao u 13. nedjelji kroz godinu – nema gdje bi glavu naslonio“, njihov dom je i za njega bio dom, mjesto u kojemu se osjećao dobro i opušteno. Ta opuštenost i domaće ozračje, a može ih se osjetiti i u Martinom obraćanju Isusu i Marijinom sjedenju „do nogu Gospodinovih“, glavni su razlog koji je potaknuo Isusa da gotovo spontano prekori Martu i tim to domaće ozračje i opuštenost, koju možemo usporediti s našom opuštenošću u ovim ljetnim danima odmora, pretvori u pouku za svoje učenike i prijatelje.
Da bismo shvatili ono što nam Isus ovim prijekorom želi reći i čemu nas želi poučiti, što je to što nam kao prvo predlaže na životnoj ljestvici vrijednosti, zaustaviti ćemo se na Marijinom ponašanju jer je njezino ponašanje ono ponašanje koje nam Isus danas predlaže kao uzor. Što nam Isus predlaže, stavljajući nam Mariju i njezino ponašanje za uzor? Predlaže li nam, kako bismo površno mogli shvatiti, da ništa ne radimo? Odgovor na ovo pitanje je negativan. Isus nam ne predlaže da ništa ne radimo, nego nam predlaže da u svemu što u životu radimo na prvo mjesto stavimo njega i njegovu riječ i da sve ostalo što činimo, činimo u skladu s njim i njegovom riječju. Marijino bi ponašanje bilo nerad da je njezino ponašanje bilo plod lijenosti ili da je gubila vrijeme misleći na samu sebe, dosađivala se, zabavljala. Ona, međutim, nije činila ništa takvo. Premda u tim trenucima nije fizički radila i pomagala Marti, ona i je ipak radila, radila je duhovno. Ona, kaže nam evanđelist, „slušaše njegovu riječ“. Taj Marijin rad je za Isusa ono što zaslužuje prvo mjesto na ljestvici vrijednosti, za njega je to daleko vrjednije od toga da ga se posluži hranom i dobro pogosti. I zato je uputio svoj prijekor, ali i pouku, Marti onog vremena i Marti svih vremena: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je … izabrala bolji dio“. Isus ne prezire Martinu želju da što bolje ugosti njega i njegove učenike. On, kako se to može iščitati iz drugih dijelova evanđelja, cijeni ljudski rad, trud i muku, voli dobru gozbu i rado dolazi u goste, ali iako sve to voli i cijeni, on zna da je sve to privremeno i prolazno i da je od toga privremenog i prolaznog puno važnije ono vječno i trajno, a to vječno i trajno sadrži njegova riječ.
Isus nam danas stavlja Mariju i njezino ponašanje za uzor zbog toga što smo svi u opasnosti da nam se dogodi isto ono što se dogodilo i Marti, da drugima ponudimo puno materijalnog, a da im ne ponudimo ništa što bi tu materiju oplemenilo i učinilo je od svrhe sredstvom za život. Razmislimo samo – kao primjer – kako se ponašamo prema svojoj djeci. Koliko ulažemo truda i muke oko njihovih materijalnih potreba zaboravljajući da im je važnija naša prisutnost, to da čujemo što nam imaju reći i to da im u pravom trenutku uputimo pravu riječ, da im je važnije pronaći ono neprolazno i vječno od toga da im osiguramo ono prolazno i privremeno? Možemo se, da se vratimo na gozbu i slušanje Isusovih riječi, prisjetiti i naših obiteljskih slavlja. Koliko nam se puta dogodi da u svojoj zabrinutosti za hranu, piće, zabavu itd., uopće ne čujemo Božju riječ, kao što se, opet na primjer, mnogim kršćanima dogodilo da nedjeljom zbog spavanja, zabava, ručka i sl., zajedno s Martom prvo mjesto dadu sporednim stvarima, a zaboravili zajedno s Marijom naći mjesta „do nogu Gospodinovih“?
Iznesena promišljanja i pitanja nam mogu biti poticaj da shvatimo da se ne radi samo o tome da otkrijemo što je potrebno drugima – o svemu spomenutom smo razmišljali kao o slici – nego i o tome da otkrijemo što je najbolje za nas same. Nama samima je za istinsku sreću i zadovoljstvo važnije od svega ostalog, od svega truda i muke da bi više imali, da bi postali poznatiji, slavniji, moćniji, utjecajniji, da bi se dobro zabavili, najeli i napili, sjesti do Isusovih nogu i čuti njegovu riječ. Ovo je gostoljubivost koja se Isusu najviše sviđa. Primjer nam je Marija iz današnjeg evanđelja koja nam se predstavila kao prava učenica koji zna da je na prvom mjestu slušanje Isusova riječ jer se samo iz slušanja te riječi može razviti i život u skladu s tom riječi. Kako znati što Isus želi da učinimo, ako nismo čuli što nam govori? Potrebno je prije čuti da bi potom mogli učiniti. Ne može se, da se prisjetimo svega onoga na što nas je Isus pozivao ovih nedjelja, biti potpuno Isusov, njega naviještati i imati snage ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega, kojeg trebamo prepoznati u svakom čovjeku kojeg susrećemo, „kao sebe samoga“, a da se prethodno nismo zaustavili do Isusovih nogu, da se prethodno nismo susreli s Isusom, razgovarali s njim u molitvi, slušali njegovu riječ i u toj riječi pronašli snagu za naše osobno uspinjanje prema Jeruzalemu. Drugim riječima, prvi zadatak učenika je biti gostoprimac Riječi jer iz tog gostoprimstva se rađa, podržava i hrani, svako drugo gostoprimstvo, svaki drugi oblik gostoljubivosti jer kad netko uistinu sluša Isusa on mora početi služiti, on se mora – da se poslužimo slikom iz današnjeg evanđelja – od Marije pretvoriti u Martu, jer će od Isusa čuti, kao ono zakonoznanac prošle nedjelje: „Idi pa i ti čini tako“.
Možda se čini da smo, pomalo nepravedno, previše kritizirali Martu i previše hvalili Mariju. Nije nam to bila namjera. Prema katoličkoj tradiciji Marija je sveta jer je znala izabrati „bolji dio“ – ta tradicija u njoj prepoznaje sv. Mariju Madalenu kojoj sutra slavimo blagdan – ali po toj istoj tradiciji sveta je i Marta kojoj ćemo blagdan proslaviti za tjedan dana. Marta je znala slušati kao i Marija, kao što je i Marija znala posluživati kao Marta. Obje su nam, svaka na svoj način, primjer. Biti kršćani znači i sjesti do Isusovih nogu kao Marija i istovremeno se potruditi poslužiti bližnjega kao Marta. Biti kršćani znači biti Marta s Marijinim srcem i Marija s Martinim rukama. Marta mora postati pažljivija na Isusove riječi, da bi znala kako mu poslužiti i što mu je potrebno, a Marija mora saznati da nije dosta susresti se s Kristom i njegovom riječju, nego da je Krsta također potrebno i nahraniti kroz obavljanje svojih svakodnevnih dužnosti i kroz služenje bližnjima.