Rasprava koju Abraham vodi s Bogom oko sudbine Sodome i Gomore može biti promatrana i u negativnom svjetlu, tako da u toj raspravi otkrijemo Boga koji kažnjava, ubija i uništava, a čovjeka kao onoga koji ga svojim posredovanjem od toga pokušava odvratiti. Mnogi i danas, čak i među onima koji za sebe kažu da su kršćani, Boga vide upravo na taj način. Meni se, osobito u svjetlu drugog čitanja koje govori o milostivom opraštanju svih prijestupa po Isusovu križu, ta rasprava, to Abrahamovo cjenkanje s Bogom, to Božje odstranjivanje onoga što je loše da bi sačuvao i spasio ono što je zdravo i dobro, čini opisom dobrog i strpljivog Boga, Boga koji je zbog nekolicine pravednih pojedinaca spreman oprostiti svima. I mislim da je sve drugo izvrtanje pravog smisla. A čaša može biti na pola puna i na pola prazna, ovisno o tome tko gleda.
Polazeći od pozitivne pretpostavke da je rasprava između Boga i Abrahama opis dobrog i strpljivog Boga, a ne Boga koji kažnjava i uništava, mi kršćani, Abrahamovi potomci u vjeri, nemamo pravo biti oni koji Boga sude, a još manje imamo pravo biti oni koji pred Bogom sude druge i sudeći ih na njih zazivaju Božju kaznu. Dužnost nam je pred Bogom koji je dobar i strpljiv, a mi smo ga kao takvog upoznali, biti poput Abrahama zagovornici i molitelji, a tim i graditelji boljeg čovječanstva. Sa svim drugim što bismo napravili izdali bismo ne samo svoje poslanje nego i, što je još gore, samog Boga, jer bismo čovječanstvu pokazali njegovu pogrešnu sliku. To u tom slučaju ne bi bio Bog Isusa Krista s kojim smo „suukopani u krštenju … i suuskrsnuli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih“, i po kojem nam je Bog „milostivo oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu … pribivši je na križ.“
U ozračju našeg zadatka biti molitelji i zagovornici suvremenog čovjeka, a tim i čitavog čovječanstva, s pravom se i nama nameće zamolba Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti!“ I Isus nam iznosi pouku o molitvi kroz molitvu Očenaša koja je uzor svakoj drugoj kršćanskoj molitvi.
Prva značajka ispravne kršćanske molitve koju izražava Isusova današnja pouka o molitvi je sinovsko povjerenje u Boga koji je zajednički otac sviju. Zato na početku svake molitve kažemo: „Oče!“ Pred Bogom smo svi braća i sestre, sinovi i kćeri Božje, dio njegov obitelji. Iz ove svijesti rađa se molitva povjerenja, za nas i sve druge oko nas, molitva slična onoj s kojom se dijete u pouzdanju obraća ocu posredujući za sebe, za druge. Moliti s povjerenjem u Boga je veliki dar jer tad počinjemo shvaćati da bit molitve nije promijeniti Boga, prisiliti njega da učini ovo ili ono, nego da je bit ispravne kršćanske molitve staviti sebe, svoj život i sav svijet u njegove ruke. „Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu“, kaže Isus. Naša molitva ne mijenja Boga. Naša molitva, po daru Duha Svetoga koji nam nikad neće biti uskraćen, mijenja nas, nama pomaže shvatiti da je Božja ruka uvijek ispružena prema nama, da nam je Bog uvijek blizu, da nas Bog ljubi bez obzira na sve.
Druga značajka ispravne kršćanske molitve je stavljanje Boga na prvo mjesto. Najprije molimo: „Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!“, a tek nakon toga: „Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!“ Uklonimo li Boga s prvog mjesta, onda on za nas niti nije više Bog. Tad od njega ne možemo dobiti niti išta drugo što nam je potrebno. Bez Boga, makar se čini da je drugačije, nema istinskog napretka ni za nas, ni za svijet i čovječanstvo za koje smo pozvani zagovarati. Napredak bez Boga je samo prividni napredak. U onoj mjeri u kojoj to uspijemo shvatiti i svoj život uskladiti s tom istinom da Bog treba biti na prvom mjestu, u toj mjeri ćemo uspjeti osigurati sve što nam je potrebno za ovozemaljsko postojanje, a što zajednički zovemo „kruh“. „Neka je Bog prvi poslužen!“, govorila je sv. Ivana Arška. Kad Bog nije prvi, drugi nam prestaju biti braća i sestre. Evo stvarnog uzroka ekonomske krize kojoj je glavno obilježje nepravedna raspodjela kruha koji nam je darovan, tako da se jedni guše u obilju, a drugi gladuju, a koja je, kako čusmo više puta, posljedica duboke moralne krize koja je zahvatila sve pore suvremenog društva.
Treća značajka ispravne kršćanske molitve je svijest vlastite nedostojnosti i grješnosti, svijest da svi ponekad izgubimo oca i prestanemo biti braća i sestre. Mislim da nas, u konačnici, jedino ta svijest spašava od toga da druge gledamo očima farizeja i licemjera koji prosuđuju i osuđuju i osposobljuje da se, zajedno s Abrahamom, pretvorimo u molitelje i zagovornike suvremenog čovjeka sa svim njegovim nedostacima i čovječanstva koje je zbog toga ugroženo. Osim što nas svijest vlastite grješnosti osposobljuje za molitvu za sebe i za druge, ona nas osposobljuje i za primanje oproštenja od Boga, ali i za opraštanje bližnjima kako bi bilo što više onih pravednih zbog kojih će Bog poštedjeti i one koji to nisu. Zato molimo: „I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ Opraštanje je velika kršćanska novost koju Abraham, koliko god da se trudio biti molitelj do kraja, ipak nije mogao shvatiti. Opraštanje, a to je ono što nam je Bog objavio u Isusu Kristu po kojemu nam je „milostivo … oprostio sve prijestupe“, je snaga koja preobražava, koja prigiba i najokorjelija koljena. Negdje sam pročitao da je od svih Isusovih čuda koja je za života učinio, čudo opraštanja bilo najveće. Upravo to čudo je njegovu naizgled besmislenu smrt na križu, pretvorilo u izvor života za sve.
Četvrta značajka ispravne kršćanske molitve o kojoj progovara današnje evanđelje je ustrajnost. I onda kad se čini da nema odgovora, da nas Bog ne čuje i ne uslišava, Bog je naš otac i prijatelj. On nas neće i ne može iznevjeriti. „Tražite i naći ćete! Kucajte i otvoriti će vam se!“ Ovo ne znači neprestano izgovarati molitve, nabrajati Očenaše, Zdravomarije, nego znači trajno biti u odnosu s Bogom i usklađen njegovom voljom koja je za nas, makar se nama to možda sada ne čini, uvijek bolja opcija od naše vlastite volje.
Draga braćo i sestre! Ponekad smo zatečeni brutalnošću života u toj mjeri da smo nesposobni učiniti i reći bilo što. U tim i takvim trenucima nam možda dođe želja da se svađamo ili, poput Abrahama, pogađamo s Bogom. I to je u redu. Ponekad, međutim, ne znamo što bi rekli. Ostanemo bez riječi, kao što su ovih dana mnogi Španjolci i s njima mnogi od nas, osobito štovatelji sv. Jakova ap., ostali bez riječi pred neshvatljivom željezničkom nesrećom koja je mnoge obitelji, a i cijelu jednu naciju, zavila u tugu. Kad se to dogodi, a nažalost u našem se nesavršenom svijetu često dogodi, dovoljno se prisjetiti pouke o molitvi iz molitve Očenaša, a onda se u tišini i u skladu s tom poukom o molitvi, tražeći oproštenje i opraštajući, prepustiti Bogu i njegovoj volji. I tad će, makar stvari nisu onakve kakve bismo ih mi željeli, makar svijet u kojemu živimo i dalje ostaje nesavršen jer se još nije dogodilo ono konačno: “Dođi kraljevstvo tvoje”, sve opet biti dobro i u skladu s Božjom voljom koja nije i ne može biti na našu štetu jer, kako nas uči povijest spasenja koja je imala svoj vrhunac u Isusu Kristu, njegovoj muci i smrti na križu i njegovom uskrsnuću, njegova volja nije naša propast i uništenje, nego želja da i nas, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom.