Dok ovih dana svi sa zahvalnošću i molitvom pratimo događanja oko 31. svijetskog dana mladih koji se odvija u Krakovu, gradu sv. Ivana Pavla II., pod geslom: „Blaženi milosrdni, jer će zadobiti milosrđe “, a na kojemu sudjeluju i mladi iz Hrvatske, rado se prisjećam 9. susreta hrvatske katoličke mladeži koji se, u ozračju kanonizacije sv. Ivana Pavla II., počasnog građanina Dubrovnika i pod geslom: „Na slobodu pozvani“, prije dvije godine održao u Dubrovniku.
Tema ovoga svjetskog susreta je milosrđe, a onoga našeg je bila sloboda. Na prvu se ove dvije teme čine različite, ali su zapravo međusobno povezane. Samo onaj tko je istinski slobodan, može biti i milosrdan. I to što je netko milosrdan, znak je da je slobodan. Zato je Bog i savršeno slobodan i beskrajno milosrdan. A mi ljudi smo, između ostaloga, slobodni u onoj mjeri u kojoj uspijevamo biti milosrdni. Možda su to svojevremeno shvatili i naši dubrovački preci kad su prije šesto godina izglasali zakon o zabrani trgovine robljem. Nije ovo jedino čime su pokazali da se sloboda nužno dokazuje milosrđem. Tako u Dubrovniku, od 1347. do danas, na istoj lokaciji djeluje Dom za stare i nemoćne osobe „Domus Christi“, a od 1432. Dubrovnik među prvima na svijetu ima i sirotište. Ovome svakako treba pridodati i mnoge zaklade, bratstva i bratovštine koje su nastajale zbog istih razloga da se bližnjima iskažu bilo tjelesna bilo duhovna djela milosrđa. Neke od njih na istim principima djeluju i danas, poput Blagih djela ili Stanka sv. Vlaha, kojemu je pravni sljednik Caritas dubrovčke biskupije.
Da bi u malom gradu okruženom velikim i sukobljenim carstvima i moćnim državama uspjeli ostati slobodni, a onda i mogli samostalno razviti spomenute ustanove kojima su bližnjima iskazivali milosrđe, ali i baš zbog toga jer slobode nema ondje gdje nema milosrđa i milosrđa ne može biti ondje gdje nema slobode, naši su preci trebali biti istinski umjetnici u mjeri, ali i u izboru pravih vrijednosti.
Na pravoj mjeri i pravoj vrijednosti su se nadahnjivala i dva poznata dubrovačka načela: „Obliti privatorum publica curate“ – „Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro“ i: „Non bene pro toto libertas venditur auro“ – „Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta.“ Ova načela, koja čuvaju pravu mjeru i vode računa o pravoj vrijednosti, a iz kojih onda može proizići i prava sloboda i pravo milosrđe, imaju i nama danas što poručiti. I kamo sreće da se i mi danas vladamo u skladu s njima, a među nama osobito naši političari koji se ovih dana pripremaju za novu predizbornu kampanju!
O pravoj mjeri i pravim vrijednosti, iz kojih se onda može stvoriti prava sloboda i živjeti milosrđe kojeg, ponavljam, nema bez slobode kao što ni slobode nema bez milosrđa, govori i evanđeoski ulomak današnje osamnaeste nedjelje kroz godinu. Koristeći poziv dvojice braće da ih podijeli, a svjestan da je zbog ljudske navezanosti na ono imati koje nas zarobljava i čini neslobodnim, svaku materijalnu imovinu, bila ona velika ili mala, teško razdijeliti da bi svi bili zadovoljni, Isus je u današnjem evanđelju donosi također puku o pravoj mjeri i pravim vrijednostima.
Prvim dijelom te pouke Isus nas poziva da nađemo pravu mjeru kako bismo iz svog života uklonili razlog za svaku svađu, a ne samo onu oko nasljedstva: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ Pohlepa znači ne imati mjeru. I ne biti slobodan. Zato je uzrok svađe. I razlog da netko ne može biti milosrdan. I samo onaj tko se nje čuva, odnosno onaj koji nađe mjeru u onom imati, može biti u miru sa svima. I može biti slobodan. I milosrdan. On zna i pravu vrijednost života koja nije u onome imati, nego je uvijek u onom biti.
Drugim dijelom pouke koja je sadržana u priči o bezumnom bogatašu Isus nas poziva da budemo slobodni, odnosno da, u skladu s činjenicom da prava vrijednost života nije u onome što se ima, nego u onome što jesmo, biramo prave vrijednosti i činimo prave izbore koji ne zarobljavaju nego oslobađaju za dobro. Da bi nam pomogao oko izbora pravih vrijednosti on nam pokazuje loš primjer bezumnog bogataša koji skuplja blago na zemlji, a ne bogati se dobrom u Bogu.
Bezumni bogataš, a bezuman je jer ne zna pravu mjeru ni pravu vrijednost, nije svojstven samo Isusovom vremenu. Bezumnih bogataša, onih koji ne znaju mjeru i pravu vrijednost, ima u svim vremenima. Poznati dubrovački pisac iz šesnaestog stoljeća Marin Držić napisao je komediju Dundo Maroje kojom, na tragu ove slike o bezumnom bogatašu, ismijava škrtost koja je izvor međugeneracijskog, ali i klasnog sukoba. I glavni pokazatelj da netko nije slobodan i milosrdan! Tom komedijom on želi otvoriti pogled na svijet drukčijih vrijednosti, nudeći kao pravi odgovor za sretan život zlatnu sredinu u kojoj novac ima vrijednost, ali nije najvažniji. No, ne zavaravajmo se. I naš svijet kao i svijet Isusovog i Držićevog vremena ima svoje bezumne bogataše, one koji vide smisao svog postojanja u ovozemaljskoj stvarnosti, zaboravljajući da ta stvarnost ima svoj kraj, da stečeno bogatstvo, ma kako bilo korisno, jednom neće imati nikakvo značenje jer, kako kaže papa Franjo, „mrtvački pokrov nema džepove“.
„I to je ispraznost i velika nevolja“, veli Propovjednik u čitanju koje nam je danas ponuđeno kao prvo čitanje. Da se ovo ne bi dogodilo i nama, Isus nas poziva da budemo drukčiji, da ne zgrćemo blago na zemlji, nego da se bogatimo u Bogu. A upravo su djela milosrđa, ono što ne zadržavamo za sebe nego dajemo drugima, ono što nas u Bogu čini bogatima. Sv. Pavao nas u poslanici Kološanima, koja nam je ponuđena kao drugo čitanje, uči da to znači tražiti ono „što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“, da bi se „kad se pojavi Krist“ i mi s njime mogli pojaviti u slavi. „Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“, dodaje Pavao objašnjavajući nam što to konkretno znači: „Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!“
Lako je ovo reći, ali život sa svojom zahtjevanošću, borbom za preživljavanje, pokazuje da nije lako u skladu s tim i živjeti. Živimo u potrošačkom društvu u kojemu stvari puno puta ne služe čovjeku, nego čovjek stvarima. Sve nas to, zajedno sa svime drugim, sili da imamo sve više. I čini nas svojim zarobljenicima! A Krist ne želi da budemo zarobljeni! On želi da budemo slobodni za dobro! Za milosrđe! Zato ne smijemo učiniti pogrešku bogataša iz prispodobe, dajući se zarobiti od onoga što posjedujemo. Jednog ćemo dana, prije ili kasnije, sve to morati ostaviti. Toga bi trebali biti svjesni svi, a osobito oni koji su se, zbog onog imati više bez obzira na cijenu, dali uvući u mreže kriminala i korupcije koje ih ne samo ne čine milosrdnima, nego ih čine i nemilosrdnima, najčešće na štetu onih najslabijih. Stavimo naglasak na ono što jesmo. A jesmo ljudi, oni koje je Bog stvorio na svoju sliku! I jesmo kršćani, oni koje je Isus Krist svojim otkupljenjem oslobodio da mogu ponovo biti istinski sinovi i kćeri Božje!
Završio bih ponovo s Dubrovnikom kojemu sloboda nije omogućila samo da razvije milosrđe nego i visoku kulturu, čemu su živi svjedok Dubrovačke ljetne igre koje se i ove godine po šezdesetosmi put odvijaju pod zastavom Libertas i Gundulićevom himnom slobodi. A upravo je ta himna, aktualna i danas kao i u sedamnaestom stoljeću kad je napisana, ono što me je motiviralo za ovakav završetak nedjeljnog razmišljanja uz Božju riječ koju nam je ponudila ova osamnaesta nedjelja kroz godinu u Godini milosrđa:
„O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!“