Svatko se od nas susreće se s razočaranjem. Utjeha je u susretu s Bogom.
Razočarenje, ali i izlaz iz tog stanja u susretu s Bogom i molitvu, tema je koja povezuje sva tri svetopisamska čitanja ove devetnaeste nedjelje kroz godinu u godini A.
Razočaran je prorok Ilija koji se, revnujući gorljivo za Gospodina, sukobio i s političkim i s religioznim vođama svog naroda zbog toga što su napustili savez otaca, ali i s vlastitim narodom koji je tolerirao takvo ponašanje svojih vođa. Nakon što im je u ime Gospodinovo prorokovao trogodišnju sušu, a zatim i očitovao da je Gospodin pravi Bog, on se morao povući u pustinju jer su ga nagovoreni od kraljice njegovi sunarodnjaci željeli ubiti. Ona veličanstvena sila koju je Bog ognjem očitovao na Karmelu spalivši žrtvu i žrtvenik nije bila prava pobjeda Boga i njegove istine, jer se narod za kojeg se Ilija zlopatio i mučio, kojemu je iskreno služio, opet tako lako, zbog straha za vlastitu zemaljsku egzistenciju, okretao za drugim bogovima, a mi bismo rekli drugim i drugačijim interesima. I u tom i takvom stanju Ilijinog osobnog razočarenja, Bog mu prilazi. Ovaj put to ne čini ognjem kao na Karmelu, ne pojavljuje se ni u olujnom vihoru i u potresu – sve su to bili starozavjetni znakovi Božjeg očitovanja – nego mu prilazi u šapatu laganog i blagog lahora. I razočaranom Iliji donosi mir i utjehu.
Razočaran je i apostol Pavao. On u drugom današnjem čitanju opisuje silnu tugu i neprekidnu bol su srcu što njegov židovski narod, za kojeg kaže da bi žrtvovao i vlastito vječno spasenje – on kaže: „htio bih i ja sam biti proklet, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ – nije prihvatio Isusa kao Krista. U tom i takvom razočarenju Pavao živi. To ga razočarenje stalno prati u susretu sa svojim sunarodnjacima koji mu uvijek ponovo rade o glavi. Iako nam Pavao ne govori izravno kako je našao utjehu, očito je da je i njegova utjeha bila susret sa svojim i njihovim sunarodnjakom po tijelu, Isusom koji je Krist i koji je, kako on sam kaže, „iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove.“
Razočarani su i Isusovi učenici. Očekivali su da će Isus, nakon što je s pet kruhova i dvije ribice nahranio pet tisuća ljudi, konačno preuzeti svoju mesijansku ulogu i zakraljiti se. i da će oni dobiti zaslužene položaje u njegovom kraljevstvu. Umjesto toga Isus ih je, nakon što su se prikupili preostali ulomci i organizirao odbor koji bi ga uhvatio i zakraljio, stjerao na lađu i poslao u noć, neizvjesnost i borbu s valovljem i protivnim vjetrom. Nije teško dočarati sve ono na što su apostoli tad mislili i kako su nazivali sebe, a možda i samog Isusa. I njihovo razočarenje je doživjelo svoj kraj nakon susreta s Bogom. Isus koji hoda po vodi je zasigurno Bog. To uostalom kaže i njihova završna ispovijest vjere koju su izrekli nakon što su mu se ničice poklonili: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ Nakon što se Isus popeo na njihovu lađu, „utihnu vjetar.“ Isus im je donio utjehu i mir.
Razočaran je na svoj način i sam Isus. Nakon što je nahranio mnoštvo shvatio je da ga ljudi, uključujući i njegove vlastite učenike, krivo shvaćaju. Shvatio je da je da je sve što je govorio i činio shvaćeno na materijalnoj i političkoj razini, da je njegovim slušateljima, uključujući i najbliže učenike, stalo samo do zemaljskog kruha. I zato on sili učenike da uđu u lađu, otpušta mnoštvo i povlači se u osamu. Želio ih je osujetiti u njihovom krivom nastojanju. Želi im dati priliku da se udalje i s određene udaljenosti pokušaju shvatiti stvarnost onoga što se dogodilo. Oslobodivši se pritiska mnoštva koje ga ne shvaća, Isus se povlači u molitvu. Evanđelje nas izvješćuje da Isus „pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli.“ I u tim trenucima, trenucima molitve i molitvenog susreta s Ocem, Isus pronalazi utjehu i za smrt prijatelja – neposredno prije umnažanja kruha do njega je stigla vijest o smrti Ivana Krstitelja – i za svoje razočarenje s narodom i s učenicima. U toj utjesi pronašao je snagu za nadilaženje i onog što se nakon toga dogodilo, onog susreta na jezeru koji je još jednom očitovao kako su učenici slabi u vjeri, u čemu je i ovaj put predvodnik bio Petar sa svojim sumnjama pod čijim teretom je počeo tonuti.
Sva ova razočarenja mogu nas podsjetiti na naša osobna razočarenja. I nama se dogodi kao i Iliji da razočarani nad ponašanjem svojih političkih i vjerskih vođa, pa i sebe samih, revnujemo za Boga i da nam se sve to kao i Iliji obije o glavu, da sav trud koji smo uložili u dobro drugih, počevši od svoje obitelji, preko susjedstva, župne i mjesne zajednice, najednom u očima ljudi nema nikakvo značenje, nego im ono dobro kojeg smo činili postaje povod za to da nam učine zlo, da nas ismiju i prognaju u pustinju i osamu. Dogodi nam se kao i Pavlu da nas svojim ponašanjem, svojim stavovima, onom čemu ih nismo učili, na što ih nismo poticali naši najbliži, oni za koje se usuđujemo reći da su nam oni i njihovo spasenje draži od našeg vlastitog vječnog spasenje, razočaraju i ožaloste. Imamo dojam da je sve što smo za njih činili i pokušavali, a možda i dalje pokušavamo činiti, samo na našu štetu, a njima nije na korist. I mi smo, kao i Isusovi učenici, u pojedinim trenucima tako sretni i ponosni što smo njegovi učenici. Htjeli bismo da to cijeli svijet sazna jer nam s njim ide sve dobro, jer on u našem životu i po našim rukama onih pet kruhova i dvije ribe pretvara u izobilje. A onda, najednom, dođu situacije u kojima nam se čini kao da nas je otjerao, kao da nas je napustio, da je sve protiv nas, a njega nema. On se tek čini kao nekakva utvara. To su svi oni trenuci životnih poteškoća, koje su još teže i nepodnošljivije ako ih susrećemo nesvjesni Isusove prisutnosti ili slabe vjere u njegovu prisutnost i slabog pouzdanja u njegovu moć. Svi smo mi tad Petar koji tone jer slabo vjeruje. I nama se, na kraju, događa kao i Isusu da shvatimo da su nas oni kojima smo govorili potpuno krivo shvatili, da imaju potpuno krive ideje, da je sve ono što smo govorili kao kršćanski roditelji u obitelji, vjeroučitelji u školi, svećenici s oltara, često, za nas same i za one kojima smo govorili, nešto što nije doprlo do ušiju, preko ušiju do razuma i preko razuma do srca.
Bez obzira o kojem se razočarenju radi – navedenim razočarenjima bi svatko od nas mogao dodati i neka svoja osobna iskustva – svaki put se kao jedino rješenje za izlazak iz tog stanja nudi susret s Bogom u molitvi i kroz molitvu. To je naše povlačenje na svoje Horebe, svoje pusto mjesto za susret s Bogom, svoje jezero života po kojem hoda Isus Krist, na kojemu možemo susresti Boga, njegov mir i utjehu, njegovu ruku koja će nas podržati da ne potonemo, poučiti da hodamo po vodi. Taj će nam susret s Bogom pomoći da ne gledamo samo na ono što je u našem životu bilo loše, nego i da otkrijemo ono što je bilo dobro. A dobra je uvijek više. I tad ćemo osnaženi Božjom prisutnošću moći krenuti dalje – bez razočaranosti koja se očitovala u Ilijinoj gorčini, Pavlovoj tuzi, učeničkoj malodušnosti i malovjernosti – u ostvarenje onoga plana koji Bog ima sa svakim od nas, na našem konkretnom mjestu i našim konkretnim životnim okolnostima.