„Tko raste u ljubavi raste u patnji.“ (p. Fernando Armellini)
19. nedjelja kroz godinu (A) Protivni vjetrovi i valovi
Isus se bojao trijumfalističke slike Boga i svojeg mesijanskog poslanja. Zato je svoje učenike na to upozoravao, a ponekad ih prisiljavao da napuste trijumfalističko ozračje i otiđu drugdje, ondje gdje će moći dobiti realniju sliku Boga, a s njom i realniju sliku svoga apostolskog poslanja. On sam bi se, jer to je i za njega bila kušnja, nakon takvih situacija povlačio u osamu i molitvu. Osama i molitva mogu i nama pomoći otkriti Boga onakvog kakav on doista jest, a ne onakvog kakvog sebi znademo zamisliti zaneseni ovozemaljskim kriterijima. I mogu nam pomoći razumjeti svoje životno poslanje, bez obzira o čemu se konkretno radi, kao poslanje služenja u ljubavi.
Silan vihor, potres i oganj, kao znakovi neshvatljive moći koju nije moguće kontrolirati, bili su i u Starom zavjetu tajanstveni znakovi božanske prisutnosti. Bog Izraelaca bio je moćni Bog, Bog snažniji i jači od egipatskih božanstava i božanstava naroda zemlje u koju ih je Bog uveo, a koju su oni osvojili ne svojom snagom nego vođeni Božjom “snažnom mišicom”. Dosta se sjetiti susreta Izraelaca s Bogom na Sinaju ili Horebu, brdu na kojem su primili Zakon. Upravo na to brdo nas je, s Ilijom, odvela i današnja liturgija. Ilija se prije ovog događaja na jednom drugom brdu, brdu Karmelu, borio za snažnoga i moćnoga Boga kojega su Izraelci napustili da bi služili bogovima koji su nemoćni, a pri tom i krvoločni jer traže ljudske žrtve. Polazeći od te slike moćnoga Boga, Ilija je u njegovo ime prizvao oganj na pripravljenu žrtvu da bi Izraelcima koji su ga napustili, dokazao da je on pravi Bog. Vođen tom istom slikom pobio je sve Baalove svećenike. I usprkos svemu, narod ga, njemu se tako činilo, nije slijedio. Uz to kraljica Izabela, koja je uvela to pogansko božanstvo u Izrael, imala je i dalje moć da naudi njegovom životu. Zato se razočaran dao u bijeg. Sada na Horebu, na koji je došao snagom Božje milosti, ostaje iznenađen činjenicom da je Bog potpuno drugačiji nego je on mislio. Bog mu se ne očituje u snazi vjetra, potresa i vatre, nego u, kako kaže naš prijevod, “šapatu blagog i laganog lahora”. Bog se, zapravo, Iliji objavljuje u tišini. Do tada je za njega to bio Bog koji je veći, jači, snažniji od poganskih božanstava. I zato pravi Bog. Sada shvaća da je to sasvim drugačiji Bog. Umjesto jakog i snažnog, osvetničkoga Boga, koji je svoj narod, kako mu se Ilija u svojoj zanesenosti svojim proročkim poslanjem prijetio, kaznio sušom, a onda i nadahnuo pokolj poganskih svećenika, Ilija se na Horebu susreće s blagim i tihim Bogom. I shvaća da ono što je on mislio da je bio Bog, nije bio Bog nego njegova, Ilijina, kriva slika Boga. I to mijenja njegovu sliku Boga koji više nije Bog snage i moći, osvetnički Bog, nego je Bog koji ljudima uvijek daje novu šansu. To mijenja i Iliju i njegov pogled na vlastito poslanje koje nije više beznadno jer, iako se ponekad čini da je sve gotovo, za one koji imaju povjerenja u Boga nikad nije gotovo. Kad ustrajavamo s nadom u dobro, uvijek ćemo moći primijetiti da u tome nismo sami, da postoje i drugi koji to isto čine. I da postoje i oni koji će nastaviti ondje gdje mi moramo stati.
Sličan proces onom kroz koji je prošao Ilija morali su proći i Isusovi učenici. Oni su, nakon što ih je Isus prisilio da uđu na lađu i prebace se prijeko, plovili nemirnim morem. Iako se i u ovom ulomku Isus objavljuje kao onaj koji ima moć nad silama prirode, istinski susret ni s njim ne događa se u vjetru i oluju nego, kao i u Ilijinom slučaju, u tišini koja ih slijedi. Lako nam je u toj lađi prepoznati ne samo zajednicu učenika Isusovog vremena, nego i Crkvu svih vremena koja je uvijek i ponovo prepuštena valovima i šibana protivnim vjetrom. To je prošlost i sadašnjost, to je i budućnost Crkve. I uvijek se u takvim situacijama Isus čini kao utvara. Ali on to nije. On je osobito u tim situacijama naš uskrsnuli Gospodin, onaj koji nam svojom pojavom pobjednika nad smrću i zlom, koje simbolizira njegov hod po vodi, pokazuje izlaz, otvara nas nadi. Naime, iako se ovaj događaj dogodio prije Uskrsa, Isus je za evanđelista i one kojima on piše evanđelje, a to smo i mi, uskrsli Gospodin koji učenicima onog trenutka, ali i kroz cijelu kršćansku povijest, povijest Crkve na lađi koju šibaju vjetrovi i valovi, ponavlja utješnu poruku: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Nekad su ti vjetrovi i valovi s kojima se suočavamo i koji nas pogađaju izvan Crkve i predstavljaju progone, kao u vrijeme pisanja evanđelja. Nekad su u njoj samoj. Nerijetko se i jedni i drugi događaju i zbog one trijumfalističke slike Crkve koja izaziva neprijateljstvo ili sebi uzima kompetencije na koje nema pravo. Teško je to ponekad razlučiti. Uvijek su za Crkvu teži i opasniji oni unutarnji vjetrovi i valovi od onih izvana. Ali, usuđujem se reci, da su i jedni i drugi ne samo normalni, nego i poželjni. Kad ih ne bi bilo, Crkva se, a s njom i mi kršćani, osobito mi koji u Crkvi imamo posebna poslanja, ne bi mogla oprijeti trijumfalističkoj slici Boga. I ne bismo mogli biti Crkva koja zna da se ne može zadovoljiti trenutnim postignućima, pa bila ona silna i snažna kao što je bilo i Isusovo hranjenje mnoštva u pustinji, i da uvijek i ponovo mora raditi na svojoj obnovi i obraćenju, trudeći se razumijevati svoje poslanje u svijetu i vremenu ne kao moć nad drugima, nego kao priliku služenja drugima.
Protivni vjetrovi i valovi, odnosno krize, problemi, poteškoće, patnja kao takva, pa i sumnje u vjeri – postoji li uopće među nama netko kome se to nije dogodilo? – su nužni da bismo nastavili naše slijeđenje Isusa. „Tko raste u ljubavi raste u patnji“, kaže p. Fernando Armellini, bibličar čijim se komentarima dosta služim u pripravi svojih propovijedi. Doista je to tako, jer onaj tko ljubi želi sve najbolje onom koga ljubi i iz ljubavi je spreman na svaku žrtvu. Primjer takve ljubavi dao nam je Isus. Takvu nam ljubav u današnjem ulomku iz Poslanice Rimljanima svjedoči i sv. Pavao. On toliko ljubi svoj narod da istinski pati jer njegov narod nije prepoznao i prihvatio Isusa kao Krista. I u ljubavi je za svoj narod spreman žrtvovati sve, čak i oni najvrednije, svoje osobno zajedništvo i vječnost s Kristom. Kako je sv. Pavao dosegnuo ove visine? Nije se to dogodilo jer mu je sve dobro išlo, jer nije imao protivnih vjetrova ili valova, nego baš obrnuto. To se dogodilo zahvaljujući odbijanju njegovog naroda i neuspjehu propovijedanja, koje je u njegovom slučaju slijedio i veliki napor i patnja kojoj je bio izložen. Evo zašto se ne trebamo bojati protivnih vjetrova, kriza, patnje. Razlog je u ljubavi koja kroz sve to raste. I na tome se, povezana s vjerom koja je sposobna i po moru hodati, ne zaustavlja, nego nalazi prostor i za nadu. Pavao tu nadu vidi u neopozivosti Božjih obećanja. I činjenici da je i Bog onaj koji zbog ljubavi pati. I da će se, jer ljubav uvijek pronalazi izlaz, povijest patnje iz ljubavi pretvoriti u povijest spasenja. Neka neopozivosti Božjih obećanja u koja smo i mi uključeni podržava i našu nadu, kako bismo se i mi mogli iz svih kriza kroz koje prolazimo izdići jači i nastaviti ploviti na lađi Crkve, pa i kad je gonjena vjetrom i protivnim valovima, i sa svima onima koji su u njoj s vjerom ispovijedati Isusa govoreći mu: „Uistinu, ti si Sin Božji!“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2560
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5253