Lako nas zanesu brojke i statistike. Sjetimo se samo onih iz predizborne kampanje. Jedna od statistika na koju se mi vjernici često pozivamo da bismo branili svoja prava i iznijeli svoje zahtjeve je i ona s popisa stanovništva. Ne želim i ne mogu govoriti o svim saznanjima koje smo prikupili tim popisom. Zaustaviti ću se tek na onome podatku od 86,28 % katolika jer je to brojka koja nas znade zanijeti i uljuljati u lažnu sigurnost, makar su mnogi različitim interpretacijama, pa čak i dovođenjem u pitanje valjanosti popisa stanovništva, pokušavali umanjiti njezino značenje i interpretirati je na svoj način. Zaustavljam se na ovoj brojki jer bismo na temelju nje mogli zaključiti da je u našem hrvatskom društvu s vjerom i odnosom prema vjeri sve u najboljem redu i da kao vjernici možemo bezbrižno gledati u budućnost. U ovom slavljeničkom ozračju će nas dodatno učvrstiti i stotine tisuća hodočasnika, kao i velebna slavlja Velike Gospe u brojnim svetištima diljem Hrvatske. Zavirimo li, međutim, u stvarnost života iza brojki i postotaka, otkriti ćemo da je ona ipak bitno drugačija od onog što nam se na prvi pogled čini. Dosta je zaviriti u svijet politike, ekonomije i medija da bi postali svjesni da su – bar kad je o Hrvatskoj riječ – brojke i statistike velika obmana, jer u ovom društvu kršćani ne samo da nisu prisutni u onakvim postocima koje smo naveli, nego su manjina. Dodamo li ovom mogućnost da se sa samo jednom generacijom ova slika može potpuno promijeniti – evo zašto svi moramo više ulagati truda oko naše mladosti i zašto su važni različiti susreti mladih i njihovo međusobno povezivanje poput onog koje se ovih dana događa u Dubrovniku pod imenom Forum plus – još je opravdaniji strah da su brojke i statistike koje sada imamo, a onim spomenutim u popisu stanovništva možemo pridružiti i broj prvopričesnika i krizmanika ili upisanih na katolički vjeronauk u škole, lažna sigurnost.
Nisam ovo iznio zato da bih nas pozvao na plač za masovnim kršćanstvom – ono je uvijek bilo tek dojam, a ne i stvarnost – već da bismo prihvaćajući stvarnost onakvom kakva ona jest, u otvorenosti Božjoj riječi koja nam je danas navještena u tu stvarnost unijeli malo više vjere i nade i bili, kako nam poručuje prvo čitanje iz Knjige mudrosti, „dobre volje“ znajući kakvim smo prisegama povjerovali. Ako je vjera promijenila na bolje život našeg praoca u vjeri Abrahama, a promijenila je, kako nam to danas svjedoči Poslanica Hebrejima, ona može promijeniti na bolje i naš život i to ne samo u neizvjesnoj budućnosti, nego i već u sadašnjosti jer, čitali smo, „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo.“
Želio bih da u ozračju iznesenog pročitamo i današnje evanđelje koje nije naslovljeno masovnom kršćanstvu, nego malom kršćanskom stadu. Stvarnih kršćana je, kako vidimo malo, a kako stvari stoje biti će nas i manje. Možemo razloge za to pronaći izvan nas, ali ti razlozi samo djelomično opravdavaju ovo što nam se odgađa. U velikoj mjeri smo sami krivi svojom kršćanskom nevjerodostojnošću kojoj, u ozračju pročitane Božje riječi, možemo pridružiti strah koji je uvijek najlošiji savjetnik i gospodar. To je strah biti drugačiji, strah ne biti u trendu… Jedan od tih strahova je i strah od toga da nas je malo. Bojimo se biti manjina. Zato se pokušavamo uhvatiti za statistike i brojke kao za slamke spasa. To nas, jer to je lažni oslonac, još više potapa. Današnja liturgija nam predlaže drugačiji put. Ono za što se trebamo uhvatiti nisu brojke i statistike. Ono za što se mi trebamo uhvatiti je polog vjere koji nam je darovan, Kraljevstvo o kojem Isus govori i koje nas u Bogu već sada čini bogatima i blaženima. U blagu evanđeoske poruke spasenja koje se dogodilo u Isusu Kristu i kojemu po krštenju i mi možemo postati dionici, nalazi se naša snaga. „Ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ To što su kršćani manjina, u Hrvatskoj ne još u onom statističkom smislu, ali da u onom vjerodostojnog kršćanskog života i življenja u skladu sa svojim kršćanskim imenom, nije nešto što nas treba plašiti, nego je nešto što nas dodatno obvezuje da bismo svima, pa i onima koji kažu da jesu kršćani, a očito to nisu, posvjedočili vrijednost našeg biti kršćani, vrijednost nenavezanost na ovozemaljsku stvarnost, vrijednost onog ne ponašati se poput bezumnog bogataša iz prošlonedjeljnog evanđelja ili nerazumnog sluge iz današnje prispodobe kojima je na pameti kako što više steći, zgrnuti, uživati bez obzira na cijenu, nego biti, poput vjernog i razumnog upravitelja iz današnje prispodobe, oni koji čine „kese koje ne stare, blago neraspadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače“, svjesni dara Kraljevstva koje nam je darovano i koje, kako kaza Pavao na jednom mjestu, „nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome“ (Rim 14, 17). Ovo znači učiniti ono na što nas je, zajedno s mladim katolicima iz cijeloga svijeta, pozvao papa Franjo u Rio de Janeiru kad nam je poručio da trebamo „poći i nositi Krista u sve sredine sve do egzistencijalnih periferija i onima koji se čine najudaljenijima, najravnodušnijima.“
Biti svjesni da smo baštinici Kraljevstva pravednosti, mira i radosti u Duhu Svetomu, može nam pomoći u nadilaženju svakog straha stavljanjem pouzdanja u Boga. Isus ne traži da budemo bez ičega, nego da nam Bog bude važniji od svega, da naše srce bude s njim i u njemu. „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce.“ Ovu istinu su zaboravili oni koji se zovu kršćanima, a srce im nije s Bogom nego je negdje drugdje, navezano na neku osobu, ideju, materijalni probitak, zabavu i sl. Malenom stadu čije srce još uvijek kuca usklađeno s njegovim srcem, srcem koje je blago i ponizno, srcem koje je ljubi, opraštana, suosjeća, srcem koje nije bahato poput srca sluge koji misli da će okasniti gospodar, nego uslužno poput srca vjernog i razumnog upravitelja, Isus poručuje: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene … i vi … pripravni jer u čas i kad ne mislite Sin Čovječji dolazi“, a „blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“ To je ono što nam doista treba i što nas čini blaženim, a što na svoj način izražava jedna prekrasna pjesma, pripisuju je Maksimu Gorkomu, a u kojoj prepoznajemo razmišljanja mnoge naše kršćanske braće koja to više nisu, jer u skladu s tim ne žive, ali i razlog za odsutnost straha malog stada koje je još s Kristom, onih kršćana koji kršćanski žive i s tim se ponose:
Što čovjek treba?
Ja Boga ne trebam
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al’ zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!