„I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista.“
Preobraženje je događaj koji proizlazi iz molitve koja je, uz post i djela ljubavi, jedno od preporučenih sredstava korizmenog vremena kojim se pripravljamo za liturgijsku proslavu Gospodinovog uskrsnuća, ali i mogućnost našeg preobraženja u suuskrsnuću s njime.
U molitvi koja je omogućila preobraženje, Isus je najprije našao utjehu za svoju situaciju razočaranosti. A bio je razočaran sa svojim narodom koji ga nije prihvatio, s učenicima koji su ga napustili i s apostolima koji su na pameti imali ovozemaljske interese. Osim nadilaženja svoje razočaranosti, Isus je u toj molitvi koja je dovela do preobraženja postao svjesniji svoje osobnosti i svoga poslanja. U preobražavajućoj molitvi je našao i snagu za još odlučniji hod prema, kako kaže evanđelist, „njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu“, odnosno prema vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća.
Više nego li samom Isusu preobražavajuća molitva je bila potrebna njegovim apostolima, osobito onoj trojici koji su bili s njim i koji su ga, iako su mu bili najbliži, najviše razočarali svojim komentarima njegove muke i svađama oko prvih mjesta. Tom molitvom, a zapravo svojim preobraženje, Isus im je omogućio da nadiđu tu situaciju i da se priprave za susret s njegovom mukom i smrću. Dao im je, barem na trenutak, priliku zaviriti s onu stranu muke i smrti u otajstvo uskrsnuća kako mogli ugledati odsjaj otkupljenog i preobraženog čovjeka kakvim će Isus uskoro, a onda i oni jednog dana, postati.
Ako je molitva bila neophodna Isusu da bi, postavši u preobraženju svjestan svoje osobnosti i svoga poslanja, mogao nadići svoja razočarenja i izvršiti poslanje koje mu je povjerio Otac, ako je ona bila potrebna i njegovim apostolima da bi se u preobraženju mogli suočiti sa svojim zastranjenjima i pripraviti za otajstvo Isusovog Vazma, onda je molitva još više neophodna nama kršćanima, kako u suočavanju s našim zastranjenjima, tako i za naš liturgijski susret s Isusovim Vazmom, ali i mogućnošću našeg vlastitog Vazma.
Želimo li uživati plodove preobraženje, a oni su i u našem slučaju postati svjesni svoje kršćanske osobnosti i svoga kršćanskog poslanja u ovom svijetu i vremenu i osobito biti osposobljeni za njegovo izvršenje, i nama je potrebna molitva. Molitva je sposobna dati nam nužno prosvjetljenje i neophodnu snagu u suočavanju s izazovima konkretne stvarnosti u kojoj živimo. No da bi molitva mogla ispuniti ovu svoju zadaću ne smijemo pomiješati pojmove. Molitva koja preobražava i osposobljuje za poslanje nije molitva kojom mi govorimo nešto svoje Bogu. Molitva ne znači govoriti nešto svoje Bogu. Molitva nije monolog. Moliti znači govoriti s Bogom, biti u dijalogu s njim kao i sinovi i kćeri sa svojim Ocem. Samo takva molitva, molitva koja ne samo govori nego i sluša, je molitva koja preobražava i osposobljava za hod prema Vazmu, Isusovom i našem. Zato nam u molitvi ponekad uopće ne trebaju riječi. Dovoljno je slušati!
Ima više vrsta molitve. Molitva može biti osobna, a može biti i zajednička. Obje imaju svoju vrijednost, iako se ona zajednička uvijek više cijenila. Možemo moliti i mislima i riječima. Molitva je spontana kad pustimo svom srcu da ono govori ili je formulirana kad koristimo neku postojeću molitvu poput psalama, pjesama, krunice ili najljepše molitve, molitve Očenaša koju nas je sam Gospodin naučio moliti. No najvažnije, kao preduvjet preobraženja u molitvi, nije to koja je molitva, sve imaju svoju vrijednost, nego je to da nam molitva ne bude formalna, a tim besplodna i neučinkovita, nego da nam postane izraz vjere koji će našu molitvu, bez obzira o kakvoj je molitvi riječ , pretočiti u život. Ne možemo i ne smijemo s Petrom napraviti sjenice i trajno ostati u molitvi. S brda preobraženja je potrebno sići u dolinu, prema ostvarenju onog što smo spoznali u molitvi i za što nas je osposobila molitva. Drugim riječima, molitvu nije dovoljno samo izgovarati. Molitvu treba naučiti živjeti. Potrebno je naći sklad između molitve i djelovanja. Bez djelovanja nećemo ništa napraviti. Bez molitve nećemo ništa dobra napraviti. Samo tako nam molitva može biti pokretač svega, kao što je to bila i u Isusovom životu.
Lako je naučiti moliti. Pa ipak živimo u vremenu u kojemu nije lako moliti. Molitva je u krizi. Malo molimo, a i kad molimo loše molimo. To nam se događa jer smo, kao i apostoli, previše zabrinuti za materijalne stvari, odnosno za novac, moć i slavu kojima nas đavao kuša i uspijeva uvući u svoje zamke. Važno je uočiti ovo iskušenje i odoljeti mu. Na to nas poziva korizmeno vrijeme, predlažući nam molitvu kao jedno od tri sredstva kojim se pripravljamo za skore vazmene blagdane. Prihvatimo li to sredstvo stavljajući u ovim korizmenim danima kroz molitvu svoje pouzdanje u Boga, onda će i nas molitva ovog korizmenog vremena dovesti do preobraženja. Najprije je riječ o onom svakodnevnom preobraženju kojim ćemo jedni drugima i svima koje susrećemo svojim kršćanskim životom pokazivati Kristovo preobraženo lice, ali i prepoznavati to Kristovo lice u svima koje susrećemo, osobito onima koji su odraz njegovog izranjenog lica, siromašne, bolesne, povrijeđene, ma sve one koji su potrebni da im na djelu pokažemo treće sredstvo korizmenog vremena, djela ljubavi. No, ovo se preobraženje tu ne zaustavlja, kao što se ne zaustavlja niti smije zaustaviti samo na korizmenom vremenu, nego se po tome i zbog toga i u našem slučaju, a i u slučaju drugih pokraj nas, pretvara u ono trajno preobraženje o kojemu nam govori ulomak koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, ono preobraženju kad će Isus Krist „snagom kojom ima moć sve sebi podložiti … preobraziti ovo naše bijedni tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.“