U svojoj želji da se susretnu s nadnaravnim i dožive nadnaravno iskustvo mnogi se upućuju na mjesta navodnih Gospinih ukazanja, sudjeluju u različitim duhovnim seminarima, traže određenog duhovnog vođu koji im – bar tako se njima čini – bolje približava Boga. Zbog ovih razloga koji vjernike potiču da ovdje ili ondje, u ovom ili onom, traže nadnaravno iskustvo, i među nama svećenicima ima sve više onih koji se bave duhovnim seminarima, molitvama ozdravljenja i slično. O svemu tome sam čuo dosta pozitivnog, ali i negativnog. Sam znam malo. Zato neću govoriti ni protiv, a ni za. Reći ću tek to da je u našem svijetu moguć susret s nadnaravnim, da je moguće imati nadnaravno iskustvo. Je li se to događa na mjestima navodnih Gospinih ukazanja i, ako da, kojih? Ne znam! Ima li nadnaravnog u duhovnim seminarima i, ako da, kojim? Ne znam! I baš zato što ne znam, svoje razmišljanje o iskustvu nadnaravnog u našem svijetu ne želim osloniti na nešto što je neizvjesno, na ono što ne znam. Želim ga radije osloniti na izvjesno, a izvjesno je ono što o tome piše Sveto pismo. Dio toga nam je ponuđen u današnjim liturgijskim čitanjima koja nam pomažu shvatiti iskustvo nadnaravnog u ovozemaljskoj stvarnosti, a onda i nastaviti korizmeni hod prema vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova i konačnom Uskrsu kad će se Bog i nama očitovati u punini svoje slave i ljubavi.
Današnja liturgijska čitanja su između različitih Božji očitovanja ili Bogojavljenja u povijesti spasenja izabrala tri u kojima se, na neki način, može sažeti čitav ljudski život u svim njegovim dimenzijama. Tim nam žele poručiti da Bog, ako mu se čovjek stavi potpuno na raspolaganje, može svako ljudsko stanje upotrijebiti za očitovanja sebe i svoje slave.
Prvo Božje očitovanje o kojemu nam govori današnja liturgija dogodilo se kroz liturgijski čin. Abraham Bogu prinosi žrtvu. U ovom očitovanju Boga Abrahamu, a u kontekstu ovog našeg promišljanja, trebamo uočiti Abrahamovo duševno stanje. Abraham je razočaran čovjek, čovjek kojeg izjeda sumnja. Napustio je rodni dom, krenuo za obećanjem da će mu potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu i pijesak na obali morskoj, a Bog mu nije dao poroda. Čini mu se kao da je glas kojeg je čuo varka, kao da je nada koja ga je ispunjala isprazna. Uz sve to tu su i druge kušnje predstavljene u pticama grabežljivicama koje mu žele oteti i ono malo povjerenja kojeg još ima u Boga. Sveto pismo ovo Abrahamovo stanje opisuje riječima: Pade Abraham u dubok san i obuze ga jeza i mrak velik. I tad, u tim teškim Abrahamovim trenucima, trenucima sumnje, Bog Abrahamu objavljuje svoju slavu, prihvaća njegovu žrtvu, sklapa s njim savez. I nama se kao i Abrahamu Bog često želi objaviti i objavljuje u trenucima tjeskobe. I u našem slučaju Bog želi iskoristiti liturgijski čin da bi nam u njemu i kroz njega objavio svoju slavu. Ako ga nismo prepoznali, ako se nismo s njim suočili trebamo se upitati: Zašto? Možda zato što mislimo da Bog stoji iza ovozemaljskog uspjeha pa nam se dogodi da baš zbog trke za ovozemaljskom uspješnošću, za boljim ovozemaljskim životom, zaboravimo tko je Bog, zaboravimo njegova obećanja. Ne dogodi li se puno puta i nam kao i Abrahamu da se Bogu vratimo, da Boga prepoznamo, da se sjetimo njegovih obećanja tek onda kad dođu poteškoće, kad se suočimo s bolešću, kad nam se približi smrt? Da, i mi se često u ovoj prividnoj slabosti i neuspješnosti, a ne u uspješnosti, vratimo Bogu, s Bogom susretnemo. I u svemu tome je i za nas važan liturgijski čin – misa – u kojoj i po kojoj ga i mi možemo susresti.
Drugo očitovanje Boga i njegove slave je očitovanje o kojemu pogovora današnje evanđelje. Poznat nam je taj događaj, događaj preobraženja, jer ga se svake godine ponovo sjetimo u drugoj korizmenoj nedjelji, jer postoji i blagdan posvećen tom događaju, a i jer je taj događaj pred nekoliko godina postao jedno od otajstava Gospine krunice. Ono što trebamo, u ovom kontekstu u kojem govorimo, primijetiti je činjenica da se ovaj događaj dogodio u sasvim drugačijoj situaciji od one Abrahamove. Nema ovdje, kad su u pitanju oni koji su bili svjedoci tog očitovanja nadnaravnog, ni riječi o potištenosti, razočarenja, sumnji. Ako je suditi po Petrovoj reakciji: Učitelju, dobro nam je ovdje biti…, to je bio vrhunac povjerenja kojeg su oni imali u Boga i u Isusovo mesijansko poslanje. Bog im se činio tako dobar, tako blizu, a Isus tako jak. Vjerovali su apostoli, gledajući Isusa preobraženog, da njihovo napuštanje obitelji i lutanje za njim gradovima i selima Obećane zemlje nije bilo uzaludno. I nama se to može dogoditi, događa se da nam u životu sve ide dobro, da se osjećamo zadovoljno, da se osjećamo ponosno što smo s Kristom i Kristovi, da nas to ispunja zadovoljstvom, da u tome vidimo djelovanje Boga i njegove milosti, osjećamo da i mi u tim trenucima zajedno s Petrom možemo reći: Učitelju, dobro nam je ovdje biti…, dobro nam je biti s tobom i tvoji. Ali, ono dobro koje je osjećao Petar, ono iskustvo koje su apostoli doživjeli nije bilo svrha samom sebi. Bila je to tek priprava, snaženje za ono što će tek doći, a to što će doći bilo je naviješteno kao Izlazak koji se imao dogoditi, Izlazak koji mi poznajemo kao križ, muku, smrt, a tek onda i kao uskrsnuće i proslavu. Važno je ovo znati jer je, možda, i ono što mi osjećamo, naši trenuci utjehe, tek osnaženje i priprava za naš Izlazak, za naše križeve, priprava koja nam pomaže da se, ako i kad se to dogodi, sjetimo utjehe koju smo imali i njom osnaženi s vjerom donesemo do kraja svoje križeve. Samo tako će se i nama naš Izlazak, kao i apostolima njihov, moći pretvori u ponovni susret s Kristom Uskrsnulim i Proslavljenim, s Kristom preobraženim.
Treće Božje očitovanje je očitovanje o kojemu neizravno govori drugo današnje čitanje iz Pavlove poslanice Filipljanima. Pavao govori o eshatološkom, konačnom Božjem očitovanje u našem svijetu, ali iz tog Pavlovog govora s pravom možemo zaključiti da se to eshatološko Božje očitovanje treba vidjeti već sada u našem biti kršćani u svijetu i vremenu u kojemu živimo. U našem biti kršćanin, a ne se samo tako zvati, Bog želi očitovati svoju slavu u ovom našem vremenu. Ne treba za to ići ni na mjesta navodnih ukazanja, ni na duhovne seminare. To treba živjeti ondje gdje jesmo. Mnogi kršćani nažalost žive – kako kaže sv. Pavao – kao neprijatelji križa Kristova, a trebali bismo, snagom krštenja koje smo primili i u kojemu smo postali sinovi i kćeri u Sinu, već sada dozvoliti da se u nama događa ono što će se u budućnosti dogoditi u punini, kad će ova naša bijedna tijela biti preobražena i suobličena Kristovom slavnom tijelu, onom tijelu koje je Petar vidio na brdu preobraženja i pred kojim je s oduševljenjem uskliknuo: Učitelju, dobro nam je ovdje biti…, onom tijelu koje ćemo ponovo susresti u susretu s Kristom uskrsnulim i proslavljenim.
Ovo posljednje Božje očitovanje, očitovanje Boga u našem životu i kroz naš život, u našem biti kršćanin, a ne samo se tako zvati, najvažnije je od tri nabrojena očitovanja Boga u našem svijetu. Jedino takvo očitovanja nadnaravnog u naravnom nas osposobljava da Boga susretnemo i u sreći i u nesreći, i u zdravlju i u bolesti, i u rađanju i u umiranju. Ovo korizmeno vrijeme pravo je vrijeme da to shvatimo, da u skladu s tim shvaćanjem promijenimo ono što trebamo promijeniti – svatko ima što promijeniti – da bi naš život uistinu bio preobražen i u preobraženju pripremljen za sve ono što će donijeti zemaljski život, a nakon toga i za vječnu sreću u preobraženju zajedno s Uskrslim i Proslavljenim, s Preobraženim Kristom kojemu ćemo tada i mi moći osobno – dakle ne više preko posrednika – reći: Učitelju, dobro nam je ovdje biti…, dobro nam je s tobom biti i s tobom ostati u tvojoj vječnosti.