Kršćanstvo ima svoju viziju svijeta i čovjeka, nudi određenu sliku o Bogu, o životu, o povijesti, predlaže određeni moral, obveze, ali ono nije znanost, nije teorija o onom što je bilo i onom što će biti. U temeljima kršćanstva nalazi se jedan događaj, zapravo još više, jedna osoba, Isus Krist koji je, kako ispovijedamo u Vjerovanju, sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetomu od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet … umro i pokopan. I uskrsnuo treći dan… I uzašao na nebo… I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
Došašće je vrijeme priprave za susret s osobom Isusa Krista. Da bismo bili pripravni za taj susret, Crkva nas danas, kroz liturgiju druge nedjelje došašća, šalje u školu Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj bijaše i po rođenju i po životu, a i po smrti, veoma posebna osoba. Razlog te njegove posebnosti bijaše u tome što ruka Gospodnja bijaše s njime. Sam Isus je o njemu izjavio sljedeće: Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Evo, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorovima. Ili što ste izišli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći je od njega (Lk 7, 24-28). Ove Isusove riječi o Ivanu Krstitelju potvrđuje i današnje evanđelje koje Ivana smješta u sasvim određeni povijesni okvir predstavljajući nam političke i religiozne moćnike povijesnog trenutka, od cara, preko upravitelja i tetrarha, do velikih svećenika. Ivan je živio u njihovo vrijeme, ali nije bio jedan od njih. On je bio tek sin Zaharije i stanovnik pustinje kojemu dođe Božja riječ, koji je tu Božju riječ prihvatio, a zatim i propovijedao neumorno obilazeći svu okolicu jordansku, propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha i govoreći: Poravnite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglede! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.
Ovakvo Ivanovo djelovanje učinilo ga je poznatim i privlačnim. Mnogi su ga tražili, a neki su ga se i bojali, poput Heroda Antipe koji ga je dao uhititi, a zatim i pogubiti. To Ivanovo djelovanje omogućilo je i pripravilo Isusov javni nastup. Zato je Ivan više od proroka. On je preteča. Isusov javni nastup označit će, međutim, njegov odlazak s povijesne scene. On će sam o tome reći: On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3, 30).
Sve ove posebnosti Ivana Krstitelja, osobito njegovo propovijedanje obraćenja koje u sebi uključuje istinsku preobrazbu svijeta koji poznajemo, njegova su škola, škola riječi i još više primjera, u koju smo danas i mi poslani da bismo znali pripraviti put Gospodinu i bili mu proroci i preteče, oni koji će mu u ovom našem prostoru i vremenu pripraviti put, poravniti staze i učiniti naš prostor i vrijeme prikladnim za susret s osobom Isusa Krista. Često smo skloni misliti da je to zadatak nekoga drugoga, da su na poravnavanje staza, uklanjanje brda nepravde i ispunjavanje rupa nezainteresiranosti, pozvani drugi, prije svega veliki i moćni, carevi i predsjednici, upravitelji i premijeri, tetrarsi i saborski zastupnici, veliki svećenici i biskupi te da to nije naš zadatak. Nije tako! Preobrazbu svijeta neće i ne mogu učiniti moćnici ovog svijeta. Oni mogu biti poticaj, a i kočnica. Istinske preobrazbe nema bez naše osobne preobrazbe i po nama bez preobrazbe zajednica čiji smo dio. Kako učiniti tu svoju osobnu preobrazbu na bolje? Tako što ćemo se, učeći od Ivana Krstitelja, najprije sami obratiti ispunjavanjem dolina vlastite slabosti, slaganjem gora i brežuljaka vlastitog egoizma, oholosti i samodostatnosti, izravnavanjem onoga što smo učinili krivo i izglađivanjem onoga što je bilo hrapavo u našem odnosu prema Bogu i bližnjemu, a onda, opet poput Ivana Krstitelja, svojim primjerom postati poticaj drugima.
Pokušajmo za početak odlučiti da ćemo, poput Ivana Krstitelja koji je sav bio okrenut Kristu i umanjivao se da bi Krist rastao, biti više okrenuti drugima, primjećivati druge, prepoznavati druge i drugima pomagati, šireći pravednost, ljubav, pravdu i mir u svojoj obitelji, mjestu, župi, poslu, školi… Možda nam se zadaća biti preteča Isusa Krista i njegove ljubavi ne čini lagana. I nije! Ne zaboravimo, međutim, da u toj našoj zadaći nismo sami. Bog je s nama! On je naš preteča na svim putovima. On će nam pomoći ili, bolje, on nam pomaže raskrčiti putove i poravniti staze. Pomaže nam svojom milošću, svojom poticajnom riječju, okrepom svojih sakramenata. Možda je u došašću potrebno posebno istaknuti sakrament pomirenja, jer to je sakrament koji u nama samima krči sve ono što se nakupilo i što nas sprječava da vidimo sebe i druge oko sebe onakvima kakvi stvarno jesmo i pomaže nam, u skladu s drugim čitanjem iz Pavlove poslanice Filipljanima, da naša ljubav sve više raste i mi budemo puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju – kako bi Bog, koji je po krštenju u nama otpočeo dobro djelo, našom suradnjom za koju smo se danas pripremali u školi Ivana Krstitelja, to dobro djelo mogao dovršiti osobnim susretom s Isusom Kristom.
Za kraj s vama želim podijeliti basnu Bruna Ferrera: Kako su vol i magarac stigli u jaslice? Nadam se da će nam njezina poruka pomoći usvojiti značajke poniznosti i strpljivosti koje su, danas kao i jučer, neophodne želimo li doista susresti Isusa:
Dok su Josip i Marija kretali prema Betlehemu anđeo je sabrao sve životinje kako bi izabrao najprikladnije za pomoć Svetoj Obitelji u štali. Kao prvi se predstavio lav: ‘Samo kralj je dostojan služiti Kralju svijeta – ponudi se on i nastavi – ja ću stati na vrata štalice i rastrgati sve one koji se pokušaju približiti da bi ozlijedili novorođenče’. ‘Previše si nasilan’ – kaže mu anđeo. Odmah zatim pristupi lisica i lukavo progovori: ‘Ja sam najprikladnija od svih životinja za tu službu. Za novorođenče ću svakog dana ukrasti najbolji med i mlijeko, a za njegove roditelje po jednog pijetla’. ‘Previše si nepoštena’ – kaže joj anđeo. Šireći prekrasni rep u raspravu se uključio paun kriješteći: ‘Ja ću ovu siromašnu štalu tako urediti da će biti ljepša od Salamonova dvora!’ ‘Previše si uobražen’ – kaza mu anđeo. Prođoše tako, jedna za drugom mnoge životinje, svaka sa svojim darom, ali uzalud. Anđeo nije uspijevao pronaći životinju koja bi u potpunosti odgovarala opisu posla. Već ga je počela hvatati i panika da neće na vrijeme pronaći prikladnu životinju kad u blizini štale ugleda magarca i vola koji su pognute glave radili svoj posao. Anđeo im se obrati s pitanjem: ‘A vi, imate li vi što ponuditi?’ ‘Nemamo ništa osim poniznosti i strpljivosti jer nam gospodari nisu dozvolili da naučimo išta drugo. Sve drugo bi za nas značilo dodatne batine!’ – strižući dugim ušima odgovori magarac, a vol svemu tome, ne dižući svoju umornu glavu, doda: ‘Možemo, ako želiš, svojim repovima tjerati muhe’. Anđeo se veselo nasmiješi i zadovoljno kaza: ‘Vi ste prave životinje za ovaj posao’. I anđeo zaposli magarca i vola.