Uprimo svoj pogled u Uskrsloga, ne da bismo s Tomom vidjeli njegove probodene ruke, noge, bok, nego da bismo prepoznali svoga Boga i njegovo božanski veliko milosrđe prema Tomi i svim njegovim blizancima.
2. vazmena nedjelja – Nedjelja Božjeg milosrđa
Druga je vazmena nedjelja. Slavi se i kao Nedjelja Božjeg milosrđa. U evanđeoskom ulomku nam pažnju privlači apostol Toma, zvani Blizanac. On nije bio s učenicima kad ih je pohodio uskrsnuli Gospodin. Zato nije želio povjerovati u uskrsnuće. Uzalud su mu apostoli svjedočili da je Isus uskrsnuo, da su ga oni vidjeli, da su razgovarali s njim, da je i jeo s njima. Uzalud su ga uvjeravale žene koje su također vidjele Isusa. Toma je ostao čvrst u svojoj nevjeri: “Ako ne vidim neću vjerovati.”
Nakon osam dana uskrsli Isus ukazao se po drugi put svojim apostolima. Ovaj put je i Toma bio s njima. Nakon što je ponovno svima ponudio svoj mir riječima: “Mir vama”!, uskrsnuli Isus poziva Tomu da mu priđe kako bi mogao staviti svoje prste u njegove rane, učiniti ono što je sam stavio kao preduvjet za svoju vjeru. Toma, međutim, sada i sam vjeruje: “Gospodin moj i Bog moj!” Iza ove Tomine ispovijesti vjere slijedi novo Isusovo blaženstvo: “Povjerovao si kad si me vidio! Blago onima koji ne vide a vjeruju.”
Tomin slučaj nas upozorava da ne budemo strogi s onima koji ne vjeruju. Možemo nekomu tumačiti vjerske istine, možemo ga poučavati u vjeri, ali mu vjeru ne možemo dati. Vjeru može dati samo Bog. Tomi je, nakon što mu se ukazao, uskrsnuli Isus dao vjeru. Mi vjerujemo iako nismo vidjeli Uskrsloga. Drugi ne vjeruju. Zašto mi vjerujemo, a oni ne vjeruju? Odgovor je u Božjoj milosti, u doživljaju posebne Božje blizine kojom nam je darovana vjera i koja nas je održala u vjeri. Možda toga nismo svjesni, ali sigurno se i nama dogodio neki Božji posjet, događaj u kojem smo doživjeli osobitu Božju prisutnost iz koje je proizišao usklik: “Gospodin moj i Bog moj!”
To nije jedino objašnjenje vjere i nevjere. I sloboda je jedan od odgovora na pitanje vjere i nevjere. Stvoreni smo kao slobodni ljudi, a što znači da je vjeri uz Božju ponudu, milost, potreban i naš slobodan odgovor. Kao što je Božja ponuda vjere ponuda ljubavi, tako je i naš slobodni odgovor nužno odgovor ljubavi. Da bi se vjerovalo nije dovoljna samo Isusova ljubav prema nama. Da bi se vjerovalo neophodna je i naša ljubav prema njemu. Isus želi da se svi spase, ali se nije ukazao svima. Ukazao se samo onima koji su ga ljubili: pobožnim ženama, apostolima, učenicima… Nisu ga vidjeli ni veliki svećenici, ni Pilat, ni Herod. Ne zato što to Isus nije želio, nego jer to oni nisu željeli, a oni to nisu željeli jer ga nisu ljubili. Oni bi njegovo ukazanje shvatili kao napad na sebe i svoju slobodu, a ne kao poticaj da vjeruju. I zato se Isus njima nije ukazao.
Ne mogu svi koji ne vjeruju biti svrstani među one kojima Bog nije dao milost vjere ili biti ubrojeni u one koji Isusa ne vole. Postoji i treća skupina nevjernika. To su oni koji su imali prvotni Božji milosni dar vjere, oni kojima su roditelji, kao i nama, bili vjernici, koji su zajedno s nama išli na vjeronauk, primili kao i mi sakramente kršćanske inicijacije, a možda se i vjenčali u crkvi, a danas ne vjeruju. Zašto? Odgovor se, vjerujem, nalazi u življenju vjere, u vjerskoj praksi. Tko, kao Toma, nije prisutan u zajednici okupljenoj na molitvu –u redovitim okolnostima na nedjeljnoj euharistiji, a i u redovitim i izvanrednim okolnostima u zajedništvu Obiteljske crkve – ne može iskusiti prisutnost Uskrsnuloga, ne može čuti njegov pozdrav, njegovu riječ, primiti njegov mir i njegovo oproštenje, ne može iskusiti onu radost koju se samo u zajednici i kroz zajednicu može iskusiti, ne može primiti njegovog Duha Svetoga i njegovo poslanje. Tko ne želi biti dio crkvene zajednice, osobito nedjeljom jer je za nas kršćane svaka nedjelja Uskrs, Dan Gospodnji, prvi dan u tjednu, jer mu se ne da, jer mu se čini da je to besmisleno, da je to dosadno, da se mogu činiti i važnije stvari, taj se ne može susresti s Kristom uskrsnulim koji je prisutan samo ondje gdje je crkvena zajednica skupljena na molitvu. A tko se s njim ne susretne, ne može povjerovati u njegovo uskrsnuće. Trebaju mu, kao i Tomi, dokazi da bi vjerovao.
Iako je naš pogled danas privukao Toma, zvani Blizanac – blizanac je možda i zato što se svatko od nas kad je vjera i nevjera u pitanju može ponekad prepoznati kao njegov blizanac, često čak onaj jednojajčani – potrebno je da s njega podignemo pogled i usmjerimo ga na Uskrsloga. Ne da bismo s Tomom vidjeli njegove probodene ruke, noge, bok i stavili svoje prste i ruku. Mi to ni ne možemo. Nego zato da bismo u njemu, Uskrslom Kristu, prepoznali svoga Boga i njegovo božanski veliko milosrđe prema Tomi i svim njegovim blizancima.