Čudan je, gotovo odbojan, Isusov, usuđujem se reći, rasistički odgovor ženi Kanaanki u današnjem evanđelju: „Poslan sam k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ i „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“
Želimo li umanjiti negativan dojam moramo napraviti korak unatrag, napustiti naš zapadnjački mentalitet dvadeset i prvog stoljeća i vratiti se u Isusovo vrijeme, okolnosti, mentalitet i kulturu njegova vremena i njegovog naroda, naroda koji je živio na sasvim određenom prostoru i, slično kao i danas kad je okružen islamskim svijetom, bio okružen mnoštvom drugih vjera, naroda i kultura koje su ga ugrožavale. Isus je bio Židov i kao Židov je suosjećao s ugroženošću svog naroda. Premda je povremeno razgovarao i s pripadnicima drugih naroda i vjera, on se prvenstveno obraćao članovima svog vlastitog naroda. Nikad u svom propovijedanju nije prešao granice svoje zemlje, niti je posjećivao čisto poganske gradove u svojoj zemlji poput, na primjer, Tiberijade u kojoj je stolovao Herod. Sve ovo pokazuje da je Isus bio dio mentaliteta i svijesti vlastitog naroda, kojim mu je bio bliži i draži od ostalih naroda. Čini se, međutim, da se Isusov pogled na vlastiti narod i druge narode s vremenom počeo mijenjati. U tomu je, možda, vrlo važnu ulogu imala Kanaanka iz današnjeg evanđelja. Pred njezinom vjerom je Isus, slično kao i u slučaju rimskog satnika, ostao zabezeknut i prisiljen napustiti stari mentalitet koji ga je poticao da se obraća i pomaže samo svom narodu. Njegove riječi upućene ženi: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“, s vremenom će se pretvoriti u riječi upućene učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…“
Ovim smo došli do središnje poruke današnjeg evanđelja, a ona glasi da nitko, bez obzira tko je ili što je, kojoj rasi, narodu, pa čak i vjeri, pripada, nije isključen iz Božje brige, njegovog spasenja, milosti i ljubavi. Bog je jedan i jedini, pa makar ga različiti ljudi različito zovu i shvaćaju, on je Bog svih, a opet nije ničiji jer nitko na njega nema isključivo pravo. Njegov utjelovljeni Sin, Isus, koji je Krist i Mesija, došao je da bi spasio „izgubljene ovce doma Izraelova“, ali on nije došao isključivo zbog njih, nego i zbog spasenja svih drugih ljudi, naroda, vjera… jer on je jedini posrednik između Boga i ljudi.
Ovim se iz Isusovog vremena i mentaliteta vraćamo na naše vrijeme koje je, kad su ove stvari u pitanju, sklono dvjema oprečnim krajnostima. Prva krajnost je slična onoj Isusovog vremena i mentaliteta prema kojoj vrijednost priznajemo samo sebi i svojima, prema kojoj smo vrijedi samo mi i naš narod, naša vjera i istovremeno skloni s prezirom i podcjenjivanjem gledati na sve druge vjere i narode. Druga krajnost, u posljednje vrijeme sve prisutnija jer se kroz medije propagira kao nešto napredno i moderno, je krajnost pretjerane zanesenosti drugim narodima, kulturama i vjerama. To ide tako daleko da ponekad s podcjenjivanjem i prezirom gledamo na vlastiti narod, kulturu, korijene, vlastitu vjeru. Ni jedno od ova dva ponašanja nije dobro. Rješenje bi bilo produbljivanje svijesti o vrijednosti i važnosti vlastite vjere i kulture, vlastite Crkve i naroda, a onda iz toga i na temelju toga, u produbljivanju poštovanja prema svima ostalima. Ovo rješenje u stvarima vjere od nas traži da se držimo ustaljenog učenja Drugog vatikanskog sabora koji uči da se i oni „koji nisu primili Evanđelje, na različite načine svrstavaju u Božji narod“, jer svi „oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje … izvršiti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje“ (LG 16), a da u drugima stvarima koja se ne odnose na vjeru ne zaboravimo dostignuća zapadnog suvremenog društva koje, makar to ne prizna, svoj izvorni temelj ima u kršćanstvu. Ovo od nas zahtijevaju duboko poštovanje dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na njegov spol, rasu, nacionalnost, klasu, njegovu vjeru, političku i bilo koju drugu orijentaciju. Riječ je, dakako, o poštovanju i toleranciji koja ne znači i ne smije značiti izokretanje vrijednosti, proglašavanje dobrim onog što je po svojoj naravi loše i pogrešno i, posebno, ugrožavanje većine od strane manjine, a što bi nam se moglo lako dogoditi u društvu i vremenu u kojem je kršćanofobija u svojim različitim oblicima dobila na cijeni.
„Bog je veći od našeg srca“ (1 Iv 3, 20). Svjesni veličine i ljepote vjere i Crkve kojoj pripadamo – u ovom kontekstu bi smo mogli reći i vlastitog naroda – pokušajmo danas to shvatiti šireći svoje srce kako bismo mogli zajedno s Isusom napredovati u svom shvaćanju, a onda se u svojoj velikodušnosti otvoriti ne samo svojima, nego također drugima i drugačijima. Bog koji je „veći od našeg srca“, veći je i od naših obitelji, naše župe, grada, veći je od našeg naroda i od Crkve kojoj pripadamo. Bog je osobito veći od svih naših podjela i netrpeljivosti koje nas dijele i usmjeravaju jedne protiv drugih jer one ne samo da nemaju ništa s njim i njegovim planom spasenja za svijet i čovjeka, nego mu se izravno protive.