Nitko nije isključen iz Božje brige i blizine
Želimo li umanjiti negativan dojam koji nam može ostaviti Isusov odgovor ženi Kanaanki u današnjem evanđeoskom ulomku, trebali bismo napustiti naš zapadnjački mentalitet i vratiti se u Isusovo vrijeme, okolnosti, mentalitet i kulturu njegova vremena i njegovoga naroda. Isus je živio na sasvim određenom prostoru i sasvim određenom narodu. Bio je Židov i kao Židov je suosjećamo s ugroženošću svog naroda. Premda je povremeno razgovarao i s pripadnicima drugih naroda i vjera, on se prvenstveno obraćao članovima svog vlastitog naroda. Nikad u svom propovijedanju nije prešao granice svoje zemlje, niti je posjećivao poganske gradove u svojoj zemlji poput Tiberijade u kojoj je stolovao Herod. Isus je bio dio mentaliteta i svijesti vlastitog naroda, koji mu je bio bliži i draži od ostalih naroda. Ipak, čini se da se Isusov pogled na vlastiti narod i druge narode s vremenom počeo mijenjati. U tomu je, možda, važnu ulogu imala Kanaanka iz današnjeg evanđelja. Isus je, kao i u slučaju rimskog satnika, ostao iznenađen njezinom vjerom. Kannananka ga svojom vjerom gotovo prisiljava napustiti stari mentalitet koji ga je poticao da se obraća i pomaže samo svom narodu. Njegove riječi upućene ženi: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš“, s vremenom će se pretvoriti u riječi upućene učenicima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…“
Ovo je, zapravo, središnja poruka današnjeg evanđeoskog ulomka, ali i druga dva čitanja koja nam nudi današnja liturgija. Prvo čitanje to čini ulomkom iz Knjige proroka Izaije koji je, vidjevši u duhu Isusovo vrijeme i ovaj iskorak od izabranosti jednog naroda prema izabranosti svih naroda svijeta, proricao: „Dom moj zvat će se dom molitve za sve narode.“ Sv. Pavao, u ulomku iz Poslanice Rimljanima čini to izražavajući nadu da će Bog koji je iskazao milosrđe poganskim narodima naći način da to milosrđe ponovo zadobije njegov izabrani narod: „Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“ Ovo „da se svima smiluje“ znači da nitko, bez obzira tko je ili što je, kojoj rasi, narodu i vjeri pripada, pa čak i bez obzira je li dobar ili loš, vjeran ili nevjeran, nije isključen iz Božje brige, njegovog spasenja, milosti, milosrđa i ljubavi. Bog je jedan i jedini. Mi pripadnici različnih vjera, kultura i naroda ga različito zovemo i shvaćamo. Neki se čak protiv njega bore. Drugi nisu sigurni da on postoji. Ali on je, jedan i jedini, Bog svih nas. I nitko na njega nema isključivo pravo. I svima je odlučio doći blizu u Isusu iz Nazareta koji je Božji utjelovljeni Sin, Krist – Mesija. Došao je da bi najprije spasio „izgubljene ovce doma Izraelova.“ Ali nije došao isključivo zbog njih. On se utjelovio i zbog spasenja svih drugih ljudi, naroda, vjera…Došao je zbog svih. Isus Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi!
Želimo li ovu poruku primijeniti i na svoje vrijeme trebali bismo se vratiti u svoju svakodnevicu iz Isusovog vremena i mentaliteta u kojem se dogodio njegov susret s Kanaankom, a kojega je evanđelist želio posebno posvijestiti kršćanima iz židovstva, koji su zbog tog mentaliteta zazirali od kršćana iz poganstva tražeći od njih da najprije postanu Židovi. Iako smo u mnogim stvarima, zahvaljujući prije svega Isusu i njegovom evanđelju, daleko odmaknuli od mentaliteta Isusovog vremena, neke stvari su i danas slične. Kad je riječ o odnosu prema sebi i drugima, naše je vrijeme sklono dvjema oprečnim krajnostima. Prva krajnost je slična onoj Isusovog vremena i mentaliteta prema kojoj vrijednost priznajemo samo sebi i svojima, prema kojoj smo vrijedi samo mi i naš narod, naša vjera… Posljedica je to da s prezirom i podcjenjivanjem gledamo na sve druge vjere i narode… Druga krajnost, u posljednje vrijeme sve prisutnija i ništa manje opasna, je krajnost pretjerane zanesenosti drugim narodima, kulturama i vjerama… To ide tako daleko da ponekad s podcjenjivanjem i prezirom gledamo na vlastiti narod, kulturu, vlastite korijene i vlastitu vjeru. Nijedno od ova dva ponašanja nije dobro. Oba su na svoj način destruktivna. Da bismo ih mogli nadići trebali bismo produbiti svijesti o vrijednosti i važnosti vlastite vjere i kulture, vlastite Crkve i naroda. Kako voljeti i cijeniti druge, ako ne volimo i ne cijenimo sebe i svoje? Samo onaj tko ljubi i poštuje svoje, može ispravno razumjeti i poštivati sve druge. Trebamo poštivati dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira na sve naše pripadnosti, uključujući i onu koju čini vjera. Ovo znači da mi koji smo većina uvijek i bez obzira na cijenu koju za to moramo platiti moramo poštivati i štititi one koji su manjina. Ali ovo ne znači i ne smije značiti izokretanje vrijednosti. Ovo ne znači i ne smije značiti proglašavanje dobrim onog što je po naravi loše i pogrešno. Ovo ne znači i ne smije značiti falsificiranje prošlosti i nekritičko prihvaćanje nečijih mitova. Ovo osobito ne znači i ne bi smjelo značiti da manjina ugrožava većinu. Nažalost, u našem hrvatskom društvu već duže vrijeme primjećuju upravo takve tendencije. To se, na prvu, može učiniti veoma napredno. Ali na duge staze nije tako. Dapače. Takva nastojanja prije li kasnije loše završe. Povijest nam, ne samo naša neko i drugih naroda i vjera, to najbolje dokazuje.
Potaknuti današnjim svetopisamskim čitanjima, a svjesni veličine i ljepote svoje katoličke vjere i Katoličke Crkve kojoj pripadamo – u ovom kontekstu bismo mogli reći i svoga hrvatskog naroda kojemu dugujemo svoju ljubav i čijem dobru i prosperitetu trebamo težiti svi mi koji tom narodu pripadamo – pokušajmo s Isusom napredovati u svom shvaćanju, a onda se u svojoj velikodušnosti otvoriti ne samo svojima, nego također drugima i drugačijima. Bog koji je, kaže na jednom mjestu apostol Ivan, „veći od našeg srca“ (1 Iv 3, 20). On je veći od naših obitelji, župe, grada. Veći je od našeg naroda. Veći je i od Katoličke Crkve. On je veći i od kršćanstva. Veći i od svijeta. Veći je od čitavog svemira. A opet nam je na svima tako blizu jer on je veći od svih naših podjela i netrpeljivosti koje nas dijele i usmjeravaju jedne protiv drugih. One, te naše podijele, ne samo da nemaju ništa s njim i njegovim planom spasenja za svijet i čovjeka, nego mu se izravno protive.