Današnjim evanđeoskim ulomkom zaključuje se šesto poglavlje Ivanovog evanđelja koje smo čitali nekoliko posljednjih nedjelja, a kojemu je osnovna tema bio Isusov govor o sebi kao euharistijskom kruhu života. U današnjem evanđeoskom odlomku opisane su dva moguća i suprotstavljena odgovora na taj govor, a oni u sebi sadrže i općenito dva moguća odgovora na njegovu poruku.
Prvi odgovor je negativan. Okarakteriziran je nevjerom u Isusa i njegovu riječ. Zanimljivo za ovaj evanđeoski ulomak je to što se ovaj negativni odgovor nije čuo samo iz usta Židova, koji su u Ivanovom Evanđelju sinonim za one koji ne vjeruju i odbacuju Isusa, nego i iz usta Isusovih učenika: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ I zbog ovog odlučiše napustiti svoga učitelja.
Drugi odgovor je pozitivan. Okarakteriziran je vjerom u Isusa i njegovu riječ. To je onaj odgovor koji su izabrala dvanaestorica. U njihovo ime progovara Petar: „Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“
Ovaj drugi, Petrov odgovor, temelj je vjere ne samo preostale jedanaestorice apostola, nego i vjere Crkve kroz njezinu povijest, vjere Crkve kojoj i mi pripadamo. Snagom te vjere Crkva kao zajednica vjernika već dva tisućljeća nastoji pokazati živom i djelotvornom evanđeosku poruku u svijetu u kojem živi. Iz generacije u generaciju kršćani su se trudili, pokušavajući živjeti sadržaj Kristove poruku, tu vjeru priopćiti ljudima svog vremena.
Bilo je, međutim, i izdaja. Izdajnik je bio među dvanaestoricom. Izdajnika Krista i njegove poruke je bilo i u svim kasnijim vremenima. Razlog je uvijek bio u tome što su kršćani u pojedinim vremenima povijesti dozvoljavali da ih zavedu drugi prijedlozi i drukčiji planovi, izdajući tako svoju odanost i vjernost izvornoj evanđeoskoj poruci. Da bi opisali ovu prisutnost vjernosti i izdaje Kristove poruke unutar same Crkve kroz cijelu njezinu povijest, ali i sadašnjost, crkveni oci su koristili težak, ali i vrlo slikovit izraz govoreći kako je Crkva “sveta bludnica”. Crkva je sveta dok god je vjerna evanđelju. Ona je bludnica kad kod postane nevjerna evanđelju, tražeći druge putove i druge „ljubavnike“.
U Crkvi je, uz one koji su iznevjerili evanđeosku poruku i kojima se evanđeoska poruka činila tvrdim i nerazumljivim govorom, bilo uvijek i onih koji su pokušavali živjeti u skladu s evanđeljem i njegovom porukom, ljudi koji su poput Petra na Isusovo pitanje: „Kanite li i vi otići?“ odgovorili: „Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ I unatoč ljudima svojstvenoj slabosti svi oni su, kao i Petar, to posvjedočili svojim životom, a neki i smrću. Možemo se sjetiti mnoštva divnih ljudi, muškaraca i žena koje nam Crkva predlaže kao takve. Postoje i mnogi drugi, oni koje svatko od nas poznaje, oni koji su nas privukli Kristu svojim dosljednim propovijedanjem i svjedočenjem evanđeoske poruke. Upravo po njima i zbog njihova primjera i naša je generacija upoznala Krista, prije nego li smo i sami Petrovom odgovoru, pridružili svoj odgovori i odlučili živjeti s Kristom i po njegovoj evanđeoskoj poruci.
Nije dovoljno samo primiti poruku evanđelja i po njoj živjeti. Potrebno je tu poruku dalje prenositi. Naša osobita dužnost je prenijeti tu poruku sljedećoj generaciji. Nije to lako. I danas je Isusova poruka u krizi. I danas Krist i njegova poruka izazivaju podvojenost. I danas je, kao i u današnjem evanđeoskom ulomku, svijet podijeljen na one koji su za Isusa i one koji su protiv njega. I danas, nažalost, mnogi Isusovi učenici govore: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ I odlaze od njega povodeći se za lakšim i privlačnijim besjedama, za onim što je ugodnije uhu čuti i tijelu podnositi. Istovremeno, srećom, i danas ima onih koji drukčije misle i drukčije govore, onih koji su se svrstali u redove dvanaestorice i koji s Petrom na Kristovo pitanje: „Kanite li i vi otići?“ spremno odgovaraju: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga?“
Ni oni koji tako odgovaraju Isusu nisu oslobođeni krize. Nisu je bila oslobođena ni dvanaestorica. Dapače! U životu svakog kršćanina dođu trenuci u kojima se nalazi u poziciji odlučiti se ostati s Kristom ili Krista napustiti. Ta odluka je slična onoj Izraelca po dolasku u Obećanu zemlju. Mi trebamo odlučiti hoćemo li služiti Gospodinu koji ih je doveo u slobodu ili će služiti bogovima kojima su služili naši oci s onu stranu Rijeke, dok su bili u egipatskom ropstvu. Ovaj trenutak, koji možemo nazvati kriznim trenutkom u svojoj vjeri, je ono što osjećamo kad god se umorimo u slijeđenju dobra, istine, ljubavi i pravde. Taj trenutak odluke imamo onda kad nam dosadi sudjelovanje misi, kad nam se molitva čini teškom, kad nas ubija poštivanje dnevnih obveza, kad nam postane nepodnošljiv ovaj ili onaj čovjek, kad god nam zlo okružuje i zahvaća, kad nas zahvate sumnje i nevjera, kad nam, da se prisjetimo drugog čitanja koje nam je prenijelo iz Pavlovog pera veličanstvene riječi o braku i bračnoj ljubavi, dosadi bračni drug ili, da se sebi posvijestimo situaciju izbjeglica koji su pred našim vratima, kad bližnji u nevolji ima potrebu da mu se učinimo bližnjim, kad god nam, drugim riječima, učenje evanđelja postane preteško. Onda zapravo i mi čujemo Isusa koji nas pita: „Da možda i vi ne kanite otići?“
Da ta kriza i to pitanje za nas i u ovom trenutku nije daleko možemo se uvjeriti kad s našim osobnim ponašanjem, s našom osobnom ljestvicom vrijednosti i ljestvicom vrijednosti onih koji nas okružuju, usporedimo blaženstva, govor na gori, sliku o posljednjem sudu, zapovijedi ljubavi, prispodobu o milosrdnom Samarijancu, pa i ovaj govor iz drugog čitanja o bračnoj ljubavi koja je, ma što pokušavali neki učiniti iskrivljujući katoličko naučavanje o nerazrješivosti ženidbe, nerazrješiva jer simbolizira ljubav Krista i Crkve.