„Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“
21. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Bilo je sasvim logično da će izraelski narod, nakon što je čudesno vođen Božjom ljubavlju izbavljen iz egipatskog ropstva i još čudesnije vođen kroz pustinju i konačno ušao u posjed Obećane zemlje, pozitivno odgovoriti na Jošuino pitanje hoće li služiti Gospodinu ili drugim bogovima, bogovima kojima su služili njihovi oci u ropstvu ili bogovima stanovnika zemlje koju su osvojili. Jer Bogu nije dovoljno jednom zauvijek pozitivno odgovoriti. Potrebno je to činiti svaki dan ponovo. A izraelski narod to nije činio. Zato je vrlo brzo zaboravio svoje obećanje. Izraelci su, zaboravivši sve ono što im je Gospodin učinio, napustili Gospodina i počeli služiti drugim bogovima. No nije to samo povijest Izraela. To je također povijest drugih naroda. Sjetimo se svog naroda i njegovih obećanja u trenucima konačno zadobivene slobode, a onda promotrimo sadašnju stvarnost i vidjet ćemo kako se i nama dogodilo isto. To je, budimo iskreni, i naša osobna povijest. Toliko puta ponovo Bogu, koji nas je stvorio i u Isusu Kristu učinio slobodnima za dobro, sposobnima za život, kažemo da „je on naš Bog“, a onda se u svojoj svakodnevici i svojim svakodnevni izborima, vrlo brzo okrenemo služiti drugim bogovima, ovozemaljskim bogovima, bogovima novca, moći, slave, uživanja…
Pozitivan odgovor Bogu osim što treba biti trajan, treba biti i radikalan. Kao takav on utječe ne samo na naš odnos s Bogom, nego i na sve naše odnose koji su obilježeni našim odnosom s Bogom. U ulomku iz Poslanice Efežanima, koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, sv. Pavao se osobito osvrće na bračni odnos, pozivajući muža i ženu i na trajno i na radikalno predanje, tako što će jedno drugome biti podložni u strahu Kristovu. Uzor im je odnos Krista i Crkve. Ne ulazeći dublje u analizu ovih značajnih poruka koje će, pretpostavljam, biti analizirane od pape Franje na IX. svjetskom susretu obitelji koji se ovih dana održava u Dublinu, želio bih spomenuti kako je i onaj odgovor koji pred Bogom, ali i Bogu, na vjenčanju daju žena mužu i muž ženi, odgovor oko kojega se potrebno – „podložni jedni drugima u strahu Kristovu“ – truditi svaki dan. To se čini ljubeći se međusobno u velikim i svakodnevnim malim stvarima, ali i uvijek čvršće izgrađujući svoj odnos s Bogom, kako ne bismo u svoj život unijeli druge bogove koji nas neće rastaviti samo od Boga nego i međusobno. Dokaze da se to može dogoditi i kršćanskim brakovima nije potrebno tražiti. Vidimo ih svaki dan.
Ova tužna konstatacija odjek ima i u današnjem evanđeoskom ulomku kojim Isus završava govor u Kafarnaumu. Isusova poruka o životu koji se daruje u ljubavi do kraja, do dara vlastitog života, nije bila neshvatljiva, sablažnjiva i neprihvatljiva samo Židovima i mnoštvu, nego i njegovim učenicima. I oni su je, kaže nam evanđelist, ocijenili kao tvrd i neslušljiv govor. Problem onoga što je Isus govorio nije u nerazumijevanju. Oni su Isusa dobro razumjeli. Problem je u neslaganju s Isusom. Složiti se s njim značilo je da oni sami trebaju u potpunosti promijeniti sustav vrijednosti i riskirati s Isusom i onim sustavom vrijednosti koji on nudi. Mnogi Isusovi učenici nisu spremni za taj rizik. Evanđelist nas obavještava da „otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“ I danas mnogi tako čine. Isus razumije one koji ne prihvaćaju njegovu ponudu. I nikoga ne osuđuje. Ali od svih traži da se odluče. Neki, međutim, prividno ostaju iako ne prihvaćaju u cjelini Isusa i njegov vrijednosni sustav. Ali, to nije alternativa. Nema trećeg puta. Oni koji misle da je moguće uzeti malo Isusa, a malo nečeg drugoga, prilagođenijeg, teško griješe. S Isusom i njegovom ponudom nema pregovora. Njegova ponuda može biti prihvaćena ili ne prihvaćena.
Današnja evanđeoska poruka ne završava odbacivanjem Isusa i njegove ponude, nego prihvaćanjem. Isusa i njegovu ponudu prihvaćaju dvanaestorica, oni koji su i na početku bili s njim. Jedino oni su ostali do kraja. I njih Isus pita: „Da možda i vi ne kanite otići?“ On to pita i od svakog od nas koji smo, usprkos teškoćama prihvaćanja njegovog govora u suvremenom i sekulariziranom svijetu, još uvijek ostali s njim. Šimun Petar mu je odgovorio u ime dvanaestorice apostola: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ Neka njegov odgovor bude i naš odgovor. Neće nas taj odgovor osloboditi od izazova i kušnji i automatski učiniti svetima. Nije ni dvanaestoricu. Jedan je Isusa izdao, Petar ga je zatajio, ostali su ga napustili u najtežim trenucima njegovog ovozemaljskog života… Ali, taj odgovor je odgovor Crkve, Isusove zaručnice, one koju on hrani i njeguje. I ljubi. Budemo li taj odgovor Crkve uvijek ponavljali, taj će nam odgovor pomoći da se i kad padnemo ponovno podignemo. I da, znajući da Isus od nas ne odustaje, ni mi ne odustanemo od Isusa, dok se god s njim ne sjedinimo i u njemu ne postanemo jedno tijelo. Doista: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=741
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3473