Prošli tjedan smo proslavili svetkovinu Velike Gospe, Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. U toj svetkovini smo proslavili i našu budućnost. Naime, u Marijinu uznesenju na nebo prepoznajemo, „početak i sliku konačnog savršenstva … Crkve i putokaz nade i utjehe (Božjem) putničkom narodu“, kako smo to molili u predslovlju svetkovine Velike Gospe. Bog želi da svi ljudi, poput Marije na nebo uznesene, budu u vječnom zajedništvu s njime. To je smisao i cilj našeg postojanja. Može nam se, međutim, dogoditi da gledajući u taj konačni cilj i diveći se Gospi koja ga je u potpunosti dostigla, zaboravimo na sve ono što je ona učinila prije toga, a što trebamo činiti i mi, svatko od nas na svom mjestu i u svojoj ulozi. Gospin put predanosti Bogu nije započeo uznesenjem. Njezin put predanosti Bogu dogodio se životom otvorenim Bogu i njegovoj volji, pa i onda kad Marija nije razumjela zašto ovo ili ono. A život joj, ljudski gledano, nije bio nimalo lak.
Mnogi kršćani zaboravljaju ovaj Marijin odnosa s Bogom, odnos u kojem ona nije samo primala, nego se i davala, davala potpuno, davala usprkos poteškoćama, boli kakvu može osjetiti samo majka koja na rukama drži mrtvo dijete. Za ovakve kršćane kršćanstvo nije davanje. Za njih je kršćanstvo samo primanje, obilježeno trgovačkom logikom na koju se pozivamo svaki put kad nam to zatreba. Smatramo da nam je dovoljno to što smo tradicionalno vjernici, a u sve to ne želimo uložiti nimalo osobnog zalaganja i truda da bi bili na raspolaganju Bogu i njegovoj volji za nas i za druge oko nas. Zato i na nas, ako smo mi takvi, Isus misli kao na one koji će mu govoriti: „Gospodine, otvori nam. … Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao“, a kojima će on morati odgovoriti: „Ne znam vas odakle ste! … Odstupite od mene!“ A mi smo takvi kršćani kad god se pozivamo na činjenicu da smo rođeni u kršćanskoj sredini i obitelji, hvaleći se da se toga nismo nikad odrekli, pa ni u onim vremenima kad nije bilo lako biti kršćanin, a ne živimo kao kršćani. Takvi smo kad god se pozivamo na naše lijepe tradicije, koje moraju biti ispunjene do posljednjeg detalja, a svoju vjeru nismo pretvorili u osobni susret s Gospodinom. Takvi smo kad god svoje kršćanstvo svedemo na lijepe riječi, a ne mislimo da bi svoje biti kršćani trebali živjeti.
Naše kršćanstvo bi trebalo biti prepoznatljivije po onomu što činimo, nego li po onomu što govorimo. Ono bi trebalo biti prepoznatljivije iz odnosa koji imamo s Bogom, nego iz onog što govorimo o Bogu. Kakav je kršćanin onaj kršćanin koji s Bogom uopće nema odnosa, koji se nikad ne moli, rijetko ili nikad ide na misu, Boga se sjeti jedino kad mu treba?
Naše kršćanstvo bi, nadalje, trebalo biti prepoznatljivo i iz našeg odnosa prema bližnjima u kojima uvijek, bez obzira o kome se radi, prepoznajemo braću i sestre. Kakav je kršćanin onaj kršćanin koji zanemaruje dužnosti prema svojoj obitelji, koji nije vjeran bračnom drugu, zanemaruje i vrijeđa stare roditelje, kršćanin koji ne živi onako kako bi kršćanski mladić i djevojka trebali živjeti nego se brani opravdanjem da svi tako čine, kršćanin koji izrabljuje svoje radnike, zanemaruje svoje radne obveze, koji otima i krade, kleveće i ogovara, svađa se i mrzi, ne govori s bratom ili sestrom, kršćanin koji se za nikoga ne zanima i nikoga ne voli osim sebe sama?
Naše kršćanstvo bi, konačno, trebalo biti vidljivo i iz našeg odnosa prema samima sebi. Na jednom nas mjestu sv. Pavao ovako upozorava: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (1 Kor 3, 16-17). Ako smo Božji Hram i Duh Sveti prebiva u nama, kakav je onda kršćanin onaj kršćanin koji uništava svoje zdravlje, koji se opija, drogira, odaje se kocki, neurednom životu, kršćanin koji se ne brine za svoje ljudsko dostojanstvo, kršćanin koji zanemaruje svoje vječno spasenje i brigu za svoju vječnu dušu?
Znademo cilj našeg postojanja. On je postići zajedništvo u vječnosti s Bogom kojeg je u punini postigla Marija na nebo uznesena. Slušajući današnje evanđelje znademo i to da do tog cilja ne možemo doći živeći ovako kako živimo. To nije put koji tamo vodi. Uska su vrata kroz koja trebamo proći. Ta uska vrata o kojima govori Isus u evanđelju današnji ulomak iz Poslanice Hebrejima opisuje kao stegu kojom nas Gospodin odgaja. Mislim da je ovo potrebno posvijestiti mnogim današnjim roditeljima, pa i drugi odgojiteljima, pa ću – u napomenu da riječ „šiba“ danas treba uzeti u prenesenom značenju – taj ulomak prenijeti gotovo u cijelosti: „Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti.“
„Borite se da uđete na uska vrata“, kaže nam Isus. Da bismo mogli proći kroz uska vrata moramo se osloboditi suviška tereta. Potrebno nam je, kako to moderno zvuči, poći na dijetu i skinuti suvišne kilograme. A svaka prava dijeta, bila on stvarna ili slikovita, zahtjeva napor, trud, zahtjeva odricanje. Bez toga jednostavno ne funkcionira, niti može funkcionirati. Ne možemo nastaviti jesti kako smo jeli, nedovoljno se kretati kao što smo to činili do sada i očekivati da ćemo smanjiti težinu. Bez napora se ništa ne postiže, ni na ovom zemaljskom, a ni onom nebeskom planu. A morali bismo, kad je u pitanju vječnost za koju smo po krštenju preporođeni, biti poput naših olimpijaca s kojima se ovih dana s pravom ponosimo. Ističem posebno izjavu naše olimpijke Sare Kolak koja je, nakon osvajanja zlatnog odličja u bacanju koplja, između ostalog rekla i ovo: „Ja sam sebi obećala da ću se u finalu boriti isključivo za medalje. Ne vidim smisla uopće nastupiti u finalu među 12 najboljih na svijetu, ako ne želite osvojiti medalju ili pobijediti.“ Isto ovo vrijedi za nas kršćane. Biti kršćanin, mogli bismo tako reći, znači doći u finale, a osvojiti vječni život znači dobiti zlatnu medalju. Kakvog ima smisla ovo prvo, ako se nećemo istinski potruditi oko onoga drugog. Zato kršćanin treba biti onaj koji, bez obzira na sve, ide uvijek naprijed, ide prema vječnosti, prema osvajanju zlatne medalje. Treba biti onaj kojemu je njegovo biti kršćanin, dolazak u finale, otvorila pogled prema naprijed i dalo sposobnost život i životnu stvarnost, uključujući i ljudsku bol, patnju i smrt, vidjeti na drugačiji, na Božji način.
Da bismo mogli biti takvi kršćani, kršćani koji su to ne samo imenom nego i životom, kršćani koji imaju su oslobođeni od suvišnog tereta koji im ne da ići naprijed i proći kroz uska vrata, odnosno kršćani koji znaju da su u finalu i da moraju osvojiti medalju, trebamo se osloboditi svega suvišnog. Prigoda su nam za to ove godine Izvanrednog jubileja milosrđa vrata milosrđa, otvorena na našim katedralama i nekim drugim crkvama koja su, gdje god postoje posebna vrata kao na rimskim bazilikama ili dubrovačkoj katedrali, i uža i manja od onih glavnih vrata. Vjerujem da je to zato da bi nam simbolički dočarala uska vrata iz današnjeg evanđelja koja vode u život. Naravno, nije dosta proći kroz ta vrata. Potrebno se prethodno u dobroj ispovijedi osloboditi suvišnog tereta. I izmoliti pokoru. I ispovjediti svoju vjeru. I biti na euharistijskom slavlju. I pričestiti se. I pomoliti se na papinu nakanu. A onda nakon toga i više od svega toga otvoriti novosti Kristovog evanđelja, živeći kršćanski svoj odnos prema Bogu, bližnjima i sebi samome, da bi jednog dana i mi, s Marijom, našom majkom na nebo uznesenom, koja je ‘početak i slika konačnog savršenstva … Crkve’, mogli živjeti u Božjoj vječnosti, odnosno, da se vratimo na rječnik olimpijskih igara, osvojiti zlatnu medalju, ne onu običnu olimpijsku koju zlatni olimpijci kušaju zubima, nego onu načinjenu od „zlata“ usklađenosti života s Božjom voljom, onu koju „kuša“ Isus, koja nas njemu čini prepoznatljivima i koja nikad ne propada.