Nemojmo se na silu uguravati u kraljevstvo Božje. I druge iz njega isključivati. Postanimo radije njegovi graditelji, propovijedajući i živeći evanđelje, kako bi u njemu za sve bilo mjesta.
21. nedjelja kroz godinu (C), 2019.
Nedavno sam u jednom društvu ispričao šalu na račun nas katolika. Ta šala govori o tome kako je sv. Petar nekom čovjeku pokazivao raj. Obilazeći različite dijelove raja stigli su i do jednog visokog zida. Sv. Petar je pratitelja upozorio da ovdje trebaju biti tihi jer se iza zida nalaze katolici, a oni misle da su sami u raju. Zanimljivo je što je u tom društvu bio i pravoslavni svećenik koji je rekao da se ista šala među pravoslavcima priča i na njihov račun. Vjerujem da bi se i druge religijske skupine mogle lako u njoj prepoznati. Uostalom nijedna šala nije tek šala, nego je istovremeno i duhovit način izricanja i naglašavanja određene istine ili svojstva. Svi mi, ne samo mi ljudi vjere nego i ljudi svih drugih skupina i zajednica, lako o sebi i svojima počnemo razmišljati kao onima koji su u pravu, dobri, u evanđeoskom kontekstu oni koji se spašavaju, a o drugima kao onima koji su u krivu, zli, oni koji se ne spašavaju. To je, uostalom, bio problem i ljudi Isusovog vremena koji su raspravljali je li spasenje rezervirano za sve Židove ili tek za malu skupina odabranih. Plod te rasprave je i pitanje Isusu: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Zanimljivo je da su zastupnici obiju struja u ovoj raspravi iz Božjeg plana spasenja isključili nežidove, iako je u starozavjetnim spisima, osobito onima proročkog razdoblja, moguće pronaći i drugačije poruke. Jedno od takvih mjesta je i ulomak iz Knjige proroka Izaije koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, a koji govori o sabiranju u Jeruzalemu svih naroda i sveopćem bratstvu. Isus nije odgovorio na postavljeno pitanje. Umjesto toga ga je iskoristio za kritiku onih koji su se smatrali spašenima jer su se s njim družili i njega poznavali. Da bi bili među spašenima, prema Isusu, nije dovoljno njega poznavati i s njim se družiti, nego je potrebno moći ući na uska vrata. A moći ući na uska vrata znači puno više od ove ili one pripadnosti usvojiti njegov stil života, odnosno uskladiti svoj život s evanđeljem i njegovom logikom: „Borite se – kaže Isus u odgovoru na postavljeno pitanje o broju spašenih – da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“
Zašto neki ne mogu proći kroz vrata Božjeg Kraljevstva i biti dionici tog kraljevstva, a drugi to uspijevaju? Jedan od odgovora koji nam se često nameće kao valjan odgovor je ljudska sloboda. Taj odgovor je valjani odgovor, osobito čitamo li Lukino evanđelje, s izuzetkom današnjeg ulomka, koje je evanđelje milosrđa. Bog je u ovom evanđelju Milosrdni Otac koji s ljubavlju čeka izgubljene kad će mu se vratiti. On je i Pastir koji traži one koji su se izgubili. Ali neki jednostavno ne žele biti njegovi ukućani, ne žele dijeliti zajedništvo njegovog stada. I u svojoj se slobodi odlučuju ne vratiti u očinski dom, u svojoj slobodi odlučuju ostati izgubljeni. Ali u današnjem Isusovom odgovoru to nije slučaj. Današnje evanđelje želi poslati jednu drugu poruku. Isus zato kaže da onima koji ne mogu ući ne nedostaje dobra volja i želja, dapače da žele i na silu ući. Što ih priječi? Isus kaže da ih priječi to što su previše veliki. A vrata, ona kroz koja trebaju proći, su uska i mala. Nije, dakle, u pitanju njihova slobodna volja. U pitanju je njihova veličina. Ja bih radije rekao njihova umišljena veličina jer ta veličina nije stvarna. Oni misle da su veliki. I da, jer su veliki, dobri, pobožni, vjerni… imaju prava na ulazak. Ta umišljena veličina im ne dozvoljava proći. I ona, ta umišljena veličina koja se s prezirom odnosi prema onima koji ne spadaju u tu kategoriju veličine, onima koji ne pripadaju njihovoj „kasti“, zaslužuje Isusovu osudu. Tko su to oni? Vjerojatno su to oni koji stoje iza postavljenog pitanja i koji su se sporili oko toga spašavaju li se svi Židovi ili samo židovska elita kojoj su oni pripadali, isključujući pri tom sve nežidove. No bilo bi nepošteno misliti da je tim sve završilo. Nije to problem samo židovske zajednice Isusovog vremena i njezinih ekskluzivnih prava na Boga i njegovo spasenje. To je problem, kako nam sugerira šala s kojom smo počeli ovo razmišljanje, i naših kršćanskih zajednica i Crkava. Ni mi se, mi današnji kršćani i Crkva, ne možemo smatrati izuzetima od Isusove kritike i njegovog ukora. I misliti da su nama vrata otvorena. Osobito to nemamo pravo misliti ako se i kad se zadovoljavamo tek kulturološkom kršćanstvom koji naše biti kršćani svodi na tradiciju i izvanjske znakove, ovo ili ono masovno euharistijsko slavlje kao za Veliku Gospu, a ne dozvoljavamo kršćanstvu da nas prožme i promjeni, da usmjerava naš život i naše životne izbore i uskladi ih Isusovim izborima i njegovim evanđeljem. I kad mislimo da poznajemo Isusa i da imamo ekskluzivno pravo na njega, ne shvaćajući da je to što mislimo da na njega imamo ekskluzivno pravo zapravo najbolji znak da ga uopće ne poznamo. I to nas, to što mi mislimo, a ne to što je to doista tako, čini velikim i važnima u našim očima, ali ne i u Božjim jer Bog ima drugačiji pogled i kriterije. I to nam zatvara vrata kraljevstava Božjega. Zato, nemojmo se na silu uguravati u kraljevstvo Božje. To ne može funkcionirati. I druge iz njega isključivati. To može funkcionirati još manje. Postanimo radije njegovi graditelji, propovijedajući i živeći evanđelje, kako bi u njemu za sve bilo mjesta. To doista može funkcionirati. Sjetimo se blaženstva. I Marijinog Veliča. I primjera djeteta. I svađe učenika o tome tko je veći i prvi i Isusove pouke da onaj tko je velik i prvi treba biti sluga svima, odnosno da treba postati malen. I mogli bismo ovako navesti bezbroj evanđeoskih primjera, ali i u svemu tome prepoznati Isusa i njegov primjer jer on nije samo govorio nego i činio. On, njegova osoba, je kraljevstvo Božje.
Iako nas Isus danas oštro kritizira, u čemu je osobito vidim kritiku nas kršćana i Crkve, zatvorena vrata i oštar ukor u njegovoj prispodobi nisu konačna osuda. Sudeći po njegovoj prispodobi na kraju će, ako i ne po našem ljudskom redoslijedu, svi biti spašeni. „Evo – kaže Isus – ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.“ Ipak, nije ovo govor o kraju svijeta i konačnom sudu iako nam se na prvu čini da je tako. Ovo je poruka o sadašnjosti kraljevstva Božjega, odnosno sadašnjosti Isusa Krista i njegovog evanđelja. I o našoj kršćanskoj zadaći, koja je i zadaća Crkve, da budemo njegovi propovjednici i graditelji. Kao takva ova je poruka prije svega poziv i poticaj na obraćenje, na promjenu života kad smo u pitanju mi kršćani, ali i, kad je u pitanju Crkva, obnovu crkvenih struktura koje su često zarobljene nebitnim stvarima koje nas udaljuju od kraljevstva Božjega i njegove logike, dok nam one bitne, one po kojima bismo trebali ostvarili svoje poslanje graditelja kraljevstva Božjega, s druge strane izmiču iz ruku. Možemo, u ozračju misli koje nam je uputila Poslanica Hebrejima, ovaj poticaj razumjeti i kao ukor koji nam danas Gospodin upućuje. A on nas kori jer mu je stalo do nas. On nas kori jer nas ljubi. I jer nas ljubi on ne želi da mi, mi kršćani, Crkva, mi koji smo navjestitelji i graditelji kraljevstva Božjega, ostanemo izvan kraljevstva Božjega. On nas kori i zatvara nam vrata ne od kraljevstva Božjega jer ono je u njemu svima i zauvijek otvoreno, nego od onoga što smo mi umislili da je kraljevstvo Božje. Kraljevstvo se Božje nikad nije gradilo i ne može graditi silom i veličinom, ohološću i bahatošću, bogatstvom i moću… A mnogi su i u Crkvi i u društvu umislili i još uvijek misle da može. I istovremeno nas poziva da postanemo maleni, kako bismo mogli postali graditelji onoga što doista jest kraljevstvo Božje. A ono se uvijek gradilo i gradi malenošću, skromnošću, poniznošću, siromaštvom i nemoći, služenjem u ljubavi… Ukor i zatvorena vrata nisu Isusov cilj. Oni su sredstvo, sredstvo njegova odgoja. Neka nas to sredstvo danas u Crkvi, jer on prije svega danas nama govori, ali i u svim drugim zajednicama jer ista logika vrijedi i za njih, ostavi u suzama onih koji su svjesni da su pogriješili kad god su željeli biti veliki i u škripanju zuba onih koji znaju da su propustili priliku kad god nisu željeli biti maleni, kako bismo se već sada i zauvijek mogli pridružiti onima koji će doći „s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjemu.“
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1755
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4324