Vjersko licemjerje i njegova osuda
22. nedjelja kroz godinu (B)
Sažimajući ono što Sveto pismo kaže o licemjerima, napose religioznim, Rječnik biblijske teologije kaže: Licemjeri su … oni čije ponašanje nije odraz misli srca. … Religiozno licemjerje nije naprosto laž: ono vara drugoga da stekne cijenu na račun svojih religioznih čina kojih namjera nije iskrena. … Licemjer izgleda kao da radi za Boga, a zapravo radi za samoga sebe. Tako se i najpreporučljiviji običaj, kao milostinja, molitva, post, izopačuju zbog nastojanja licemjera „da ih ljudi vide“. … Taj običaj kojim se srce razdvaja od usana navikava da se opake namjere skrivaju pod plašt ulagivanja. … U želji da spasi obraz, licemjer zna probirati zapovijedi ili ih podešava mudrom kazuistikom … (izokrećući) Božje propise … u korist svoje otimačine i svoje neumjerenosti. (Licemjerje nije tek obični formalizam jer se) formalizam još dade izliječiti (dok je) licemjerje … blizu tvrdokornosti (jer licemjeri) na kraju i sami počinju vjerovati u ono što hoće druge uvjeriti: smatraju sebe pravednima i oglušuju se o svaki poziv na obraćenje. Poput glumca u kazalištu (u grč. hypokritês), licemjer nastavlja glumiti svoju ulogu, to jače što je na višem položaju i što se više sluša njegova riječ … Licemjer je na putu da postane bezbožan.
Ovaj sažetak biblijskih misli o licemjerju pomaže nam razumjeti zašto je Isus tako oštro nastupao protiv licemjerja i farizeja, kao njegovih najznačajnijih predstavnika u društvu svoga vremena. Osuđujući ovakvo ponašanje Isus želi upozoriti nas, svoje učenike, da ne bismo i mi bili licemjeri poput farizeja, odnosno da ne bismo bili oni koji će svoju vjeru i vjersku praksu živjeti na jedan način ondje gdje ih se vidi, osuđujući i odbacujući one koji tako ne čine, a na drugi način ondje gdje ih se ne vidi. Nažalost, čini se da mi u Crkvi nismo ozbiljno shvatili to Isusovo upozorenje. To ide dotle da bismo mogli reći da smo i mi, kad kažem mi onda osobito mislim na nas koji u Katoličkoj Crkvi imamo vodeću ulogu, postali svojevrsni sinonim za licemjerje. Kako drukčije razumjeti skandale koji posljednjih godina potresaju Katoličku Crkvu, a kojima se u medijima osobito intenzivno bavimo posljednjih dana?
Ne ulazeći u procjenu nekih navoda koji su posljednjih dana podigli prašinu, a s potpunim povjerenjem u papu Franju i njegova nastojanja koja su osobito bila glasna u njegovim nedavnim irskim susretima, želio bih samo reći da je upravo licemjerje ono što nas je spriječilo u odlučnom suočavanju s ovim problemom u Katoličkoj Crkvi i što nas sprječava u konačnom razračunavanju s njim. Licemjerje je i razlog zašto se u Katoličkoj Crkvi više primjećuje taj problem nego li u drugim vjerskim zajednicama i organizacijama, a što ide sve dotle da smo mnogima mi katolički svećenici postali sinonim za pedofile. I sâm sam u nekoliko navrata mogao osjetiti posljedice takvog poistovjećivanja. Iako mi je ovo teško prihvatiti i na neki način se osjećam i sam kao žrtva, s velikom većinom dobrih katoličkih svećenika i biskupa koji vjerno i predano vrše svoje svećeničko poslanje, ovo ipak donekle mogu razumjeti. Naime, radi se o tome da smo mi, mi katolički svećenici i biskupi, oni koji smo svima drugima držali i držimo moralna predavanja – što je naša dužnost i što trebamo i dalje činiti jer ako to mi nećemo činiti tko će – a ovi skandali u javnosti ostavljaju dojam da smo istovremeno upravo mi oni koji su, prikrivajući pedofiliju u Crkvi i opredjeljujući se za zaštitu zločinaca, a ne žrtava, sebi i svojima dozvolili i dozvoljavamo najgore moguće oblike nemorala. Znam da većina svećenika i biskupa s tim nisu imali i nemaju ništa. Ali očito je da ima onih koji su imali i imaju. Papa Franjo ovo licemjerje kojim se prikrivala pedofilija u Crkvi, kao i neka druga devijantna ponašanja svećenika, s pravom označava pojmom klerikalizmom. Jer što li je drugo nego klerikalizam, a s njim i licemjerje, misliti da je svećenicima dozvoljeno nešto što drugima nije? I što li je nego klerikalizam i licemjerje zlouporaba moći i zlostavljanje savjesti i toleriranje spolnog zlostavljanja za koje je papa Franjo na početku mise u Dublinu od Boga tražio oprost?To je ponašanje koje je Isus najviše osuđivao, a i danas osuđuje po evanđelju koje nam je naviješteno, ali i, usuđujem se i to reći, po osudi suvremenog svijeta, osobito medija, koji s pravom u Katoličku Crkvu i nas njezine službenika upire prstom tražeći odgovore. Najčešće različite medije zbog toga prokazujemo kao one koji nas ne vole. Možda je to i istina. No ja bih u ovoj stvari, koliko god da se ponekad imao drukčiji dojam, a imao se ne zbog njihovih izvještaja nego zbog našeg licemjerja, želio istaknuo njihovu pozitivnu ulogu. Otkrivajući slučajeve i senzibilizirajući javnost za tu temu u Katoličkoj Crkvi, oni su nam pomogli istini, koje ni mnogi od nas nisu bili dovoljno svjesni, konačno pogledati u oči. U glasu medija, kao i općenito u glasu današnjeg svijeta i vremena, želim zato danas prepoznati proročki glas kojim Bog sve nas u Katoličkoj Crkvi, a posebno nas posvećene osobe, svećenike i biskupe, uključujući i Svetog Oca, poziva na obraćenje. Napravili smo puno koraka na tom putu obraćenja. Rekao bih puno više od drugih, jer problem koji mi imamo nije nažalost samo naš. Osobito je bilo važno susretanje sa žrtvama i traženja oprosta od njih. U tome traženju oprosta, koji je nažalost dosta kasnio, su prednjačili i prednjače papa Benedikt XVI. i papa Franjo. Ovom treba dodati i brojne druge važne korake, poput promjene procesnog prava u Katoličkoj Crkvi koje je postalo puno djelotvornije i jasnije, ali i otvorenosti za suradnju s državnim vlastima koja nije uvijek i svugdje bila na zadovoljavajućoj razini. Bojim se, međutim, da uz sve korake koje smo poduzeli i poduzimamo u borbi s pedofilijom u Crkvi, kao i s drugim oblicima nemoralnog ponašanja među posvećenim osobama, svećenicima i biskupima koji nisu spojivi s onim što propovijedamo i što bismo trebali živjeti, još uvijek nismo dovoljno sazreli za onaj odlučni korak koji sve može promijeniti, a on je izbacivanje iz Katoličke Crkve bilo kakvog oblika licemjerja. A bez toga koraka svi ostali su, koliko god da su važni, nedovoljni. Bez toga se ništa bitno neće promijeniti. S tim se može promijeniti sve.
Božji zakoni i uredbe, koji su farizejima Isusovog vremena bili povod licemjerju, nisu dani da bismo njima spočitavali drugima njihove nedostatke nego da bismo ih sami cjelovite – niti što dodajući, niti što oduzimajući – vršili i tako poživjeli. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost, poručuje Mojsije. Slično kaže i sv. Jakov. Podsjećajući nas da svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene, dakle da se nemamo što hvastati jer svako dobro Božji je dar – dakle i Zakon koji nam pomaže ispravno živjeti samo ako je tumačen u duhu evanđeoske slobode, a ne u duhu licemjerja – on nas poziva da tom daru odgovorimo uzdarjem: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Tko tako čini, on ne može biti farizej ili licemjer. Takav pripada narodu koji je sposoban odložiti svaku prljavštinu i preostalu zloću te obraćen Isusa Krista, Riječ koja ima moć spasiti duše naše i koja nam je darovana, sa svom krotkošću u ljubavi navijestiti drugima.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3485
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=745