Isus nastavlja svoje uspinjanje prema Jeruzalemu i korištenje različitih događaja na tom putu kao povoda da svojim učenicima, a s njima i nama danas, progovori o pravim vrijednostima. Tako nam je, koristeći okolnosti jednog poziva na objed i gledajući uzvanike i domaćina kako se ponašaju, u današnjem evanđeoskom ulomku progovorio o poniznosti.
O poniznosti nije nikad bilo lako govoriti. Nije to bilo lako u Isusovo vrijeme, a nije ni danas. Ljudi su se kroz cijelu ljudsku povijest borili i bore za bolja mjesta. I na vlastite su gozbe pozivali one koji u njihovom društvu nešto znače i koji su im mogli uzvratiti. I uvijek su moć i sila zauzimale i zauzimaju prvo mjesto, dok je poniznost, koju Isus ističe kao vrlinu kojoj bismo trebali težiti, bila i ostala negdje na začelje. Ponekad ju se zapravo nije niti smatralo vrijednošću, nego slabošću. I nje to bio samo problem drugih. To je nerijetko problem i nas u Crkvi.
Poniziti se znači približiti se zemlji – što je suprotno od oholosti koja nas želi uzdići prema nebu – kako bi se, gledajući prema zemlji suočili sa stvarnošću samih sebe i svijeta oko sebe. Zato je ponizan čovjek realan čovjek. On zna prepoznati svoju vrijednost, ali znade uočiti i svoje slabosti. Prepoznajući u sebi i ono što vrijedi, kao i ono što ne vrijedi, on se ne precjenjuje, ali se niti ne podcjenjuje. Zapravo, i precjenjivanje i podcjenjivanje bi bile na neki način oholost. U prvom bi se slučaju radilo o tome da se izdižemo iznad sebe i svojih sposobnosti, a u drugom o tome da u sebi ne prepoznajemo niti one vrijednosti koje nisu ovisne o nama.
Isusov govor o poniznosti, koji je istovremeno i poziv nama da budemo ponizni, nije poziv da se obezvrjeđujemo i zapostavljamo u odnosu na druge. Poziv na poniznost je poziv da budemo realni, svjesni svojih vrijednosti, ali i svojih slabosti. Istovremeno je to i poziv na preuzimanje, usprkos svojim slabostima i zahvaljujući svojim vrijednostima, odgovornosti za svijet i vrijeme u kojemu živimo, na onom mjestu koje nam kao pojedincima, ali i kao Crkvi, pripada.
Mi katolici, pa i kršćani u cjelini, priznajemo da nismo uvijek bili dorasli onoj zadaći koju je Bog povjeravajući nam ovaj svijet stavio pred nas. Uvijek je razlog bio u nedostatku poniznosti. Ponekad nismo bili ponizni zato što smo se precjenjivali i mislili da smo bolji od drugih. Ponekad to nismo bili zato što smo se podcjenjivali i mislili da su drugi bolji od nas. Zato smo krivi što se naš glas ponekad čuo na krvi način. I zato smo krivi što se ponekad naš glas nije dovoljno čuo. Bilo je to zbog našeg precjenjivanja i podcjenjivanja, a oboje su bliže oholosti nego poniznosti. Zanimljivo je u ovom kontekstu primijetiti da smo mi kršćani, Crkva, kad god smo ponizno zauzeli posljednje mjesto, od bili cijenjeni i onih koji nam ne pripadaju stavljeni na počasno mjesto. I obrnuto. Kad god smo se gurali da bismo zauzeli prva mjesta, bili smo istiskivani i tjerani prema posljednjim mjestima. To je i u svom osobnom životu uočio već mudri Sirah pa je, u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, ovako učio svoga sina: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.“
Naše priznanje da nismo bili uvijek dorasli zadaći koju nam je Bog povjerio u odgovornosti za svijet, kao i otkrivanje da nas se bolje prihvaća kad smo na posljednjim nego na prvim mjestima, nikome u nijednom društvu, a osobito u pluralnom društvu u kakvom mi živimo, ne daje za pravo da nas kao kršćane vrijeđa i omalovažava, oduzimajući nam ona prava koja imamo kao i svi drugi. Iako se ne želimo precijeniti, ne želimo se niti podcijeniti. Uostalom, mi nismo samo kršćani. Mi smo uvijek i građani. Mi također plaćamo poreze, TV i druge pretplate, kupujemo novine, biramo i možemo biti birani… I imamo svoje dostojanstvo do kojega, iako smo pozvani na poniznost, trebamo držati želimo li da se to što jesmo, a jesmo kršćani, jesmo katolici, pretvori u veličanstveni dar, ne samo za nas i Katoličku Crkvu kojoj pripadamo, nego i za društvo u kojemu živimo, za svijet i vrijeme kojemu pripadamo. Onaj tko se ne cijeni, ne može ništa nikome dati, jednako kao što to ne može niti onaj koji se precjenjuje. Biti ponizan zato ne znači ne uočiti svoju kršćansku vrijednost i s njom se ponositi! Uostalom, to što kao kršćani i Crkva imamo i jesmo nije naša zasluga. To je milost! Veličanstveni Božji dar koji je baš nama darovan! Ali biti ponizan sebe cijeneći, znači istovremeno i druge uvažavati. I pridružiti im se – bez svog precjenjivanja i njihovog podcjenjivanja i njihovog precjenjivanja i svog podcjenjivanja – u nastojanju oko dobra svijeta i društva u kojemu živimo. To trebamo činiti zauzimajući svoje mjesto za stolom odgovornosti, ali i poštujući ona mjesta koja za tim istim stolom odgovornosti imaju drugi. Ovo vrijedi u svemu.
Ipak, u ozračju predizborne kampanje bih želio podcrtati ona mjesta koja su namijenjena političarima. Pozivajući u ovom kontekstu sve katoličke vjernike da, bez precjenjivanja i podcjenjivanja i sebe i drugih, ponizno zauzmu svoje mjesto za stolom političke odgovornosti, bilo da će birati, bilo da će biti birani i izabrani, želim posebno upozoriti nas koji kao posvećene osobe, svećenici i biskupi u Crkvi imamo posebnu odgovornost i poslanje. Mi smo se, ne zbog državnih nego crkvenih zakona, dužni suzdržati od miješanja u političku borbu, dovodeći se u situaciju da svojatamo mjesta za stolom odgovornosti za društvo koja nam ne pripadaju i za koja, zapravo, nemamo kompetencije. Budimo u ovoj stvari ponizni! Ne „sjedajmo“ ondje gdje nam nije mjesto! Znam da naše namjere nisu loše i da želimo služiti općem dobru. Ali jednako tako znadem i to da to nije naš način jer naše poslanje nije političko. Političko djelovanje je ono mjesto za stolom odgovornosti koje ne pripada nama nego pripada drugima. I drugi nam imaju pravo reći da ne sjedamo na mjesto koje nam ne pripada i da se, govorim slikovito, pomaknemo naniže. Zato ponizno, bolje tako nego li poniženo, zauzmimo ono mjesto koje nama pripada.
Poslani smo kao posvećene osobe, svećenici i biskupi, biti navjestitelji evanđelja Isusa Krista svima, bez obzira na stranačku i bilo kakvu drugu pripadnost. I ničim, a osobito ne političkim djelovanjem, navještaj evanđelja svima ne smijemo dovesti u pitanje. To je naše mjesto i ne trebamo težiti za nekim drugim. Dapače! „Braćo: Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. … Nego … Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, … i posredniku novog Saveza – Isusu“, veli nam današnje drugo čitanje u ulomku iz Poslanice Hebrejima, ističući našu kršćansku, a tim još i više svećeničku posebnost. Pa i onda kad društvo u kojem živimo to ne shvaća i ne priznaje, ipak se isplati biti to što jesmo i djelovati na onom mjestu koje imamo, bez da pokušavamo zauzeti mjesta drugih. To se isplati čak i onda kad nas društvo gurne na posljednje mjesto. Usuđujem se reći da se osobito tad isplati. Tad ćemo, naime, doista biti oni koji i dokazano ne teže za prvim mjestima, nego su u službi općeg dobra. I tad će biti jasno da to naše biti u službi općeg dobra nije kao ono političara, jer to nije naš način, nego kao ono nas posvećenih osoba, svećenika i biskupa. I biti će dokazano vjerodostojno i bez nekih prikrivenih interesa. I tad ćemo moći biti, kad god je to potrebno, a živimo u društvu koje još nije dosegnulo potrebni standard i u kojemu je to nažalost često potrebno, glas savjesti koji hvali dobro i osuđuje zlo. I to je također naše mjesto. Nije ga lako zauzeti jer je ono uvijek negdje na zapećku. Vidjeli smo to, uostalom, prošle nedjelje razmišljajući o proročkoj službi. Ipak, u tom ćemo slučaju – sa svima onima koji su nam povjereni, a nama su svi na neki način povjereni jer Isus Krist nikoga ne isključuje i vrata milosrđa koja je otvorio u Crkvi svima ostaju otvorena – doista moći računati s tim da će i nas Gospodar kada dođe – zbog toga što jesmo to što jesmo i što to jesmo na onom mjestu na kojem jesmo – pozvati i reći nam: „Prijatelju, pomakni se naviše.“