Isus preporuča bratsku opomenu: Podržavajmo jedni druge, ali i s ljubavlju opominjimo.
Crkva nije zajednica bezgrešnih. Ona je zajednica muškaraca i žena koji, sa svim svojim ograničenjima i slabostima, pokušavaju zajednički, kao braća i sestre, nasljedovati Isusa Krista i onaj put koji nam je on živeći među nama navijestio i posvjedočio. Jer smo grešni – grijeh ne samo da uvijek vrijeđa Boga, nego također uvijek narušava i naše bratsko-sestrinske odnose – na tom Kristovom putu nam je, uz milost Božju, neophodna i bratska opomena. Bratska opomena je sredstvo kojim jedne druge potičemo na obraćenje.
Obvezu bratske opomene jasno ističe današnje prvo čitanje uzeto iz Knjige proroka Ezekiela, po kojemu Bog upozorava Ezekiela, a po njemu i sve nas: „Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.“
Ovu veoma jasnu poruku o nužnosti bratske opomene Isus u današnjem ulomku Matejevog evanđelja dodatno razrađuje, kako bismo je na pravi način mogli izvesti, ali i kako ne bismo olako odustali od njezinog izvršenja. Prema Isusom tumačenju, bratska opomena bi trebala biti najprije osobna: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.“ Ako ova opomena urodi plodom, Bogu hvala! Imaš brata ili sestru! Ako li ne donese ploda, treba nastaviti: „Uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.“ Ne uspije li ni pred svjedocima, treba pokušati i treći put: „Reci Crkvi“, odnosno reci onima koji u Crkvi imaju poslanje „zavezivanja ili odvezivanja.“ Isus je ovu ovlast dao Crkvi po Petru i drugim apostolima. Petru ju je dao u onom ulomku koji smo čitali prije dvije nedjelje: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Danas je širi i na ostalu jedanaestoricu. Ova ovlast im je dana kao način služenja i življenja bratske i zajedničarske ljubavi. Samo tako se na ispravan način može razumjeti poruku: „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ I prema svima, pa i onima koji su isključeni iz crkvenog zajedništva, imati ispravan odnos, onakav kakav bi imao Isus.
Da bismo mogli imati prema svima, pa i onima koji su isključeni, onakav odnos kakav bi imao Isus, važno je da u svim stadijima bratske opomene budemo svjesni Isusove prisutnosti s nama i među nama, u Crkvi i s Crkvom. I da sve što činimo popratimo molitvom. Jedna rabinska izreka garantira slavnu Božju prisutnost onima koji bi se ujedinili da bi meditirali Zakon. Isus u današnjem evanđelju, stavljajući sama sebe umjesto Zakona, obećava svoju prisutnost onima koji zajednički mole ujedinjeni u njegovo ime. Ovo zajedništvo u molitvi u Isusovo ime koje osigurava Isusovu prisutnost, temeljni je princip kršćanskih liturgijskih slavlja i molitvenih okupljanja. U njima, vjerujući u ovo Kristovo obećanje i njegovu otajstvenu prisutnost, posadašnjujemo djelo spasenja. Čitamo u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilum, Drugog vatikanskog sabora: „Krist je uvijek prisutan svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima. On je prisutan u misnoj žrtvi, kako u osobi služitelja – ‘isti se onaj sada prinosi po služenju svećenika, koji se tada prinio na križu’ – tako i najvećma pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad netko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čitaju sveta Pisma. I napokon, kad Crkva moli i psalmira, prisutan je on koji je obećao: ‘Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, onda sam i ja među njima’ (Mt 18, 20)“ (7).
Kristova prisutnost treba biti uočljiva i prepoznatljiva u našim zajednicama, kako na razini opće Crkve, tako i na nižim crkvenim zajednicama, sve do one temeljne crkvene zajednice koja se zove obitelj.
Uz spomenuti liturgijske i molitvene načine postoje i drugi načini na koje Krist može biti prisutan među nama. Jedan od njih je i spomenuta zadaća bratske opomene koja, da bi uistinu takva i bila znak Kristove prisutnosti među nama, mora biti bratska, odnosno mora biti učinjena s ljubavlju i u ljubavi.
„Nikome – kaže sv. Pavao u današnjem ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje – ništa ne dugujete, osim da jedni druge ljubite.“ Bog nam je po Ezekielu danas poručio da jedni drugima dugujemo bratsku opomenu. I Isus je to potvrdio u govoru svojim učenicima. Sv. Pavao to, ali i sve drugo što nam je bilo gdje naređeno, sažima u dužnost ljubavi. Ljubav prema bližnjemu, naravno ne zaboravljajući pri tom ljubav prema Bogu koja se najbolje svjedoči ljubavlju prema bližnjemu, konačni je razlog zbog kojega uopće postoje zapovijedi. Sv. Pavao nabraja neke od njih: „Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi!“ Ljubav je, istom ovom logikom, konačni razlog zašto smo dužni bratski opomenuti svoju braću i sestre. Uostalom, bratska opomena ima smisla i može biti i učinkovita, samo ako je učinjena s ljubavlju.
Jedni drugima dugujemo ljubav! U svakom bratu ili sestri nalazi se moj brat ili sestra koje sam dužan ljubiti. Uvijek, pa i onda kad je brat ili sestra pogriješio. Osobito onda. Isus Krist je prisutan u bratu i sestri koji griješe, kao što je prisutan u onome tko je gladan, žedan, bos, gol, u tamnici… I naša ljubav, želimo li da naša bratska opomena bude djelotvorna i naša pomoć bližnjima neuvredljiva, treba biti stvarna, poput one Kristove. To je ljubav koja se ne zaustavlja na riječima, nego ih, a osobito riječ ljubav, pretače u konkretna djela, djela ljubavi. To je, koristit ću neke izraze iz Hvalospjeva ljubavi (1 Kor 13), velikodušna ljubav. I dobrostiva. Ljubav koja ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima. I nije nepristojna i razdražljiva, niti pamti zlo. Ona nema osobnog interesa. Ne daje se da bi joj se uzvratilo. Stalo joj je do pravde i istine. Ona je ljubav koja vjeruje. I koja se nada. I nikad ne osuđuje, nego uvijek oprašta. I spremna je uvijek i svima priteći u pomoć. To je sveopća ljubav. Ona nikoga ne isključuje. Ne zaustavlja se na onima koji nam se sviđaju, onima naše rase, klase, nacionalnosti, vjere… Ljubav je to koja je otvorena svima. To je, zapravo, ona ljubav koju je Bog u Isus Kristu imao i ima prema nama. Ljubav koja se dala razapeti.
Nasljedujemo li Isusa Krista, a on nam je prošle nedjelje rekao kako to možemo činiti – „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ – i mi možemo biti dionici te ljubavi u svemu što činimo, pa i u bratskoj opomeni. Jedino tako, zapravo, ima smisla i činiti to što činimo. Bez ljubavi sve je beskorisno. S ljubavlju sve postaje moguće. Pa i to da budemo prepoznati kao oni koji su Kristovi, sada i u sve vjekove.