Isus nastavlja svoje uspinjanje prema Jeruzalemu. To uspinjanje simbol je njegove poslušnosti Ocu, odnosno njegovog nošenja križa na koje u današnjem evanđeoskom ulomku poziva i sve druge koji žele biti i ostati njegovi učenici. S njim su do ovog trenutka bili samo njegovi apostoli i učenici. Tad su im se pridružili i mnogi drugi, tako da je evanđelist mogao napisati: «S Isusom je putovalo silno mnoštvo.»
Isus nikad i nikoga nije zavaravao lažnim obećanjima. Da bi privukao ljude on im nije govorio laži. I nikad nije govorio ono što ljudi žele čuti. Najbolji dokaz za to je današnji evanđeoski ulomak. Isusa ne podilazi mnoštvu – kako inače funkcionira psihologija mnoštva – nego im jesno i bez omota iznosi uvjete koje je potrebno ispuniti da bi ga se slijedilo, odnosno bilo njegov učenik: «Dođe li tko k meni, a ne mrzi oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.» Evanđelist Matej će ovo izreći u blažoj formi: «Tko ljubi … više nego mene…»
Ovakav otvoreni govor može obeshrabriti slušatelje. U jednom trenutku će se to s mnogima i dogoditi. Slušači mogu pomisliti i da se to ne odnosi na njih nego na druge. I to je opasnost u koju osobito danas mnogi upadaju. To se, na primjer, događa, kad mislimo da Isus ovo govori samo nekima, a ne, dakako na njihov način, i svima koji ga slijede. Oni koji se uspiju othrvati ovim dvjema opasnostima, postat će dovoljno mudri da shvate kako je to jedini način da dovrše onaj posao koji su započeli krenuvši u mnoštvu za Isusom i postanu njegovi učenici.
Onaj tko se uvrstio među one koji Isusa slijede, među ono «mnoštvo» iz evanđelja – a to smo svi mi po svome krštenju – mora Isusa ljubiti više od svega i više od bilo koga drugoga želi li postati njegov učenik! Isus Krist je učeniku sve ili mu nije ništa! U slučaju sukoba između ljubavi i vjernosti Kristu i ljubavi i vjernosti bilo kome drugome, ljubav i vjernost Kristu imaju prednost.
Ova opredijeljenost za Isusa Krista prije svega i nadasve, druge ne isključuje. Ona nam, dapače, po Isusu Kristu druge približava. I omogućuje nam da ih ljubimo na pravi način kao Krista i onako kako je Krist ljubio nas. Zato se sve ono što činimo drugima treba nadahnjivati našim odnosom s Kristom. Nije dosta da u našem životu postoji Isus Krist. Nije, čini se, dosta čak ni to da je on u našem životu na prvom mjestu. Isus Krist učeniku želi biti sve.
«Sve imamo u Kristu» – pisao je sv. Ambrozije, na čijim se mislima nadahnjivao i bl. Pavao VI. – «Krist je za nas sve! (O djevičanstvu, 16). U ovim su riječima sadržane dvije poruke koje se tumače Isusov poziv da nam on bude sve.
Prva poruka, sadržana u onom: «Sve imamo u Kristu», znači da ljubav koju dugujemo Kristu prije svega drugoga – jer on je «za nas sve» – ne isključuje druge, nego ih uključuje, ali na drukčiji način. Ovo je ono o čemu sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Filomenu koja nam je danas ponuđena kao drugo čitanje piše Filomenu preporučujući mu njegovog odbjeglog roba Onezima da ga primi «ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga». Ljubav prema Kristu iznad svega u sebi uključuje i ljubav koju dugujemo svojim bližnjima, dapače i prema svoj stvorenoj stvarnosti, kako nas je prethodnih dana podsjetio i papa Franjo svojom porukom uz Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome koji se obilježava 1. rujna, a koju je naslovio: «Primjenjujmo milosrđe na naš zajednički dom». Dakle, kad «u Kristu imamo sve», onda u Kristu imamo i svoje bližnje i svu stvorenu stvarnost! Krist ne umanjuje ljubav prema drugima nego produbljuje! Ljubeći druge i drugo, pa i sebe same u Kristu, mi zapravo ljubimo samoga Krista. I sposobni smo ljubav kojom ljubimo njega dijeliti i drugima ljubeći ih onako kako on ljubi nas. Dokaz za je i sv. Majka Terezija koja će danas biti kanonizirana, a koja je ljubav prema Isusu iznad svega – kako to svjedoči njezina pjesma «Oproštaj», napisana na hrvatskom jeziku i iz koje preuzimam jednu strofu: «Ostavljam znance svoje, napuštam rodni dom. Srce me vuče moje da služim Kristu svom» – pretočila u ljubav prema svima, osobito onima koji su bili napušteni od svih. Ali zbog njezine ljubavi prema Isusu koji je bio njezino sve, nisu bili napušteni i od Isusa, koji im je u njoj i njezinim sestrama prišao i poslužio ih iskazujući im svoje milosrđe i ljubav.
O tome kako Krst ljubi nas govori nam druga poruka sadržana u onom: «Krist je za nas sve». To je poruka koju sv. Ambrozije ovako objašnjava: «Želiš li izliječiti svoje rane, on je liječnik. Jesi li u vrućici, on je studenac. Pritišće li te nepravda, on je pravednost. Treba li ti pomoć, on je snaga. Plašiš li se smrti, on je život. Čezneš li za nebom, on je put. Bježiš li od tame, on je svjetlost. Jesi li gladan, on je hrana. Dakle: «Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!» Da, kad nam je Krist sve, onda blago nama jer je on tad i naš liječnik, i studenac, i pomoć, i pravednost, i snaga, i život… Upravo naše sve! Zapravo, pravi odgovor na to što nam je Isus Krist kad nam postane sve, nudi nam on sam svojim križem, kojim se lišio svega, da bi nam sve mogao dati. Zato je i logično – to je ona mudrost o kojoj nam je progovorio ulomak iz Knjige Mudrosti i koju nam samo Bog može dati po svome Duhu Svetome – da njegov put, put križa iz ljubavi, bude i put svih onih koji žele biti njegovi učenici. Uostalom to je učenikov način, jedini koji doista funkcionira da nam Isus bude sve i da mi, a po nama i svi oni i sve ono do čega nam je stalo, budemo Isusu sve. Zato nas Isus poziva: «Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik» i «Koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.»
Isus je prema nama iskren jer nas ne želi zavarati i ostaviti u bezličnom mnoštvu koje ga slijedi. On želi da postanemo njegovi učenici, odnosno da nam on bude sve. Put prema tome biti Isusovi učenici nije lak. Ali isplati se! Birajući Isusa kao sve svoje i mi postajemo Isusovo sve. I u Isusu sve što smo zbog njega ostavili ponovo stječemo, ali na drukčiji način, uključujući i «oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život.»