Kršćansko opraštanje: Oprostimo voljom bez obzira na osjećaje.
Nakon prošlonedjeljne pouke o dužnosti bratske opomene, današnja nas liturgija poučava dužnosti opraštanja. Pozivajući nas, u ulomku koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, da ne gajimo srdžbu i mržnju i da opraštamo, već nas je mudri Sirah, koji svojom mudrom poukom nadilazi starozavjetni zakon o odmazdi, upozorio da je opraštanje preduvjet da bi nama bilo oprošteno: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?“
Petar je, čini se suglasan sa Sirahom kad je u pitanju potreba opraštanja, ali nije siguran koliko bi puta trebalo oprostiti. Zato pita Isusa je li tu dužnost ispunio ako svome bratu oprosti do sedam puta. Isus je u svom odgovoru Petrovih sedam puta pomnožio sa sedamdeset. „Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam.“ Tim je poručio Petru, ali i svim učenicima, uključujući i nas, da dužnost opraštanja nema granica. Opraštati trebamo uvijek. I svima. Nakon toga slijedi prispodoba koja, slično kao što je to uočio i mudri Sirah, u opraštanju vidi nužan preduvjet da bi nama samima moglo biti oprošteno.
Opraštanje nema svoj izvor u naravnom pravu. Ono svoj izvor ima u Bogu. Zato opraštanje obvezuje prije svega nas koji vjerujemo u Boga. Ono obvezuje osobito nas kršćane. Mi smo oni koji opraštajući trebamo pokazati da je opraštanje – gledano ne samo evanđeoski, nego i općenito ljudski, pa i politički – najizvrsniji put prema rješavanju konfliktnih situacija. Opraštanje i pomirenje su snažniji od bilo kakve osvete i odmazde. Za razliku od osvete i odmazde koje zlo umnažaju, opraštanje i pomirenje su sposobni ukloniti spone zla i nasilja u njihovom temelju. To nam je svojim primjerom posvjedočio, sam Isus Krist, naš Gospodin koji je to učinio. Opraštajući on je razorio temelje zla. Dok su ga pribijali na križ on je molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Ove riječi, izgovorene u teškom trenutku najveće odbačenosti, su zapravo Isusovo najveće čudo. To njegovo najveće čudo je čudo opraštanja. To je čudo koje daje smisao cijeloj njegovoj ovozemaljskoj egzistenciji. On je, zapravo, zbog toga čuda, čuda opraštanje, postao jedan od nas. I po njemu je izveo naše otkupljenje. Onima koji ga odbacuju u svojoj zavedenosti iako su mu do jučer klicali kao Mesiji, koji ga pljuju, mrze, rugaju mu se, koji ga razapinju, ali i svima drugima koji su to činili i čine na bezbroj drugih načina, uključujući i svakog od nas s našim grijesima, on oprašta govoreći: „Oče, oprosti im!“ Oprašta nam tako i toliko da nas čak i opravdava: „Ne znaju što čine!“
Svojim opraštanjem Isus nam je ne samo pokazao primjer konkretnog ostvarenja evanđeoske pouke o opraštanju, koju je on živio vlastitim primjerom, nego nam je istodobno stekao i milost kako bismo i mi, premda slabi ljudi, također mogli opraštati. Zahvaljujući njegovom opraštanju mi, kako nas poučava sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, više ne živimo i ne umireno sebi nego živimo i umiremo Gospodinu, jer „živimo li dakle ili umireno – Gospodinovi smo.“ U ovome je osnovna razlika između Isusa i drugih učitelja. I drugi su propovijedali opraštanje. Ali jedino ga je on konkretno i do kraja živio. I jedino on „zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima“, omogućujući svima koji ga žele slijediti da i oni mogu tako činiti.
Opraštanje na koje nas Isus Krist poziva nije bilo kakvo opraštanje. Evanđeoska prispodoba završila je riječima: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.“ Isusovo opraštanje bilo je „od srca“, iskreno. Takvo treba biti i naše opraštanje želimo li biti s njim i njegovi. Svjestan sam da je to lako reći, a da nije lako učiniti. Ali želimo li da se nama oprosti, odnosno da nas neopraštanje ne uništi, nemamo alternativu.
Nije ipak sve tako jednostavno kad je u pitanju Isusov poziv na opraštanje. Opraštanje ima mnogo kritičara. U suvremenom svijetu, osobito među mladima, ono se smatra slabošću. Jedna od najčešćih kritika je da opraštanje daje nasilnicima mogućnost da i dalje budu nasilnici, da čine što hoće znajući da će im biti oprošteno. Kršćanski opraštati, međutim, ne znači da se nasilnika ne treba spriječiti u nasilju i privesti pravdi, osobito kad su u pitanju interesi drugih i društva u cjelini. Ono nije u sukobu s dužnošću provođenja zakona, niti isključuje, da se osvrnemo i na ono opraštanje koje nam na ovim našim prostorima najteže pada, dužnost obrane domovine od nepravednog agresora i privođenje pravdi odgovornih za masovne grobnice, razrušene gradove i sela, utvrđivanje istine o sudbini nestalih za kojima se još uvijek bezuspješno traga. Kršćansko opraštanje, spomenuti ćemo i aktualne teme, ne isključuje potrebu borbe protiv terorizma, ali ono istovremeno poziva i na uklanjanje njegovih uzroka. Ne zanimaju nas samo „velika“ opraštanja. Postoje i vrlo važna „mala“, svakodnevna opraštanja nužna u životu bračnog para, obitelji, na poslu, među braćom i sestrama, prijateljima, susjedima, radnim kolegama… Ne smijemo zaobići veliko klupko mržnje i neopraštanja koje se svaki dan i na svim razinama plete među nama, članovima istih obitelji, istih zajednica, iste Crkve i istoga naroda. Opraštanje je jedino sposobno to klupko razvezati i otvoriti nam nove perspektive.
Neki kažu da bi željeli oprostiti, ali da ne mogu. Možda smo previše zaokupljeni osjećajima. Nije važno što osjećamo. Važno je ono što želimo, na što svojom voljom pristajemo. Želimo li oprostiti voljom onda smo, bez obzira što naši osjećaju govore drukčije, doista oprostili. Snagu za opraštanjem voljom, kad već nismo sposobni osjećajima, nemojmo tražiti u sebi. Tražimo je u Isusu Kristu i njegovu primjeru. On, koji nikoga nije povrijedio iako je od mnogih bio povrijeđen, umro je opraštajući, kako bismo i mi osnaženi njegovom milošću mogli živjeti opraštajući. I vrlo je zahtjevan kad je riječ o odnosu između onoga što je on oprostom učinio nama i onoga što smo mi opraštajući dužni činiti drugima. Čak je i u „Očenaš“ umetnuo dio koji nas „prisiljava“ oprostiti drugima: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Zato onaj tko ne želi druge osloboditi od duga koji imaju prema njemu, odnosno tko ne želi i ne može oprostiti, ne smije moliti „Očenaš“. I ne može postići oprost i druge darove Božje koje u toj molitvi molimo. Tko je bez milosrđa u odnosu prema drugima, nema pravo očekivati milosrđe prema sebi samome. I upravo je to, a ne Božja kazna, ono što nas uništava kad ne želimo oprostiti, a onda se negativno odražava i na naše odnose prema drugima, osobito prema onima koji su nam najbliži. Ovo nam, zapravo, kaže da je opraštanje važnije nama samima jer nas ono pročišćava, nego li onima kojima opraštamo. Ali je važno i za one kojima opraštamo jer samo opraštajući mi, poput Isusa koji je umro opraštajući, prekidamo spiralu zla i one koji su nas povrijedili potičemo da krenu putem obraćenja. Satnik pod križem koji ispovijeda: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj“ (Mt 27, 54), nam je najbolji dokaz da je to moguće.
Da Isusov poziv na opraštanje koje nema granica, ne bi ostao mrtvo slovo na papiru, pokušajmo taj poziv ponijeti sa sobom. Unesimo ga u svoju nutrinu. Nju samo opraštanje može ozdraviti. Ponesimo ga zatim i u sve svoje odnose s drugima, u svoje obitelji, ulice, susjedstvo, radna mjesta, ondje gdje živimo i onima s kojima živimo. I tamo, u svojoj svakodnevici, učinimo Isusov poziv djelotvornim kroz opraštanje. To će, vidjeti ćemo, unijeti veliku pozitivnu promjenu i u nas i sredinu u kojoj živimo. Mrak u koji smo se zatvorili neopraštajući i koji nas iznutra truje i uništava, biti će raspršen svjetlom oprosta i oproštenja. Neka nam Gospodin svojom milošću pritekne u pomoć da i bude tako, kako bismo primajući njegov oprost i istovremeno opraštajući svima koji su nas na bilo koji način povrijedili, pokazali da smo njegovi i da je on naš, odnosno da i mi spadamo u one koji mogu reći „doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo.“