Pamćenje koje drži rane otvorenim ne pogoduje opraštanju.
24. nedjelja kroz godinu (A) Čišćenje povijesnog pamćenja
I današnji evanđeosku ulomak je uzet iz Isusove Besjede o Crkvi u kojoj on govori o odnosima koji trebaju vladati u crkvenoj zajednici. Prošle nedjelje su nam bile ponuđene upute kako trebamo upozoravati braću i sestre koji su se ogriješili o nas i Crkvu. Ove nam nedjelje evanđelje progovara o dužnosti opraštanja braći i sestrama. Dok je nastojanje da se brata ili sestru ponovo vrati u potpuno crkveno zajedništvo imalo svoje ograničenje u volji brata ili sestre, dužnost opraštanja braći i sestrama nema granica. Bez obzira na to što brat ili sestra čine i nastavljaju činiti naša kršćanska obveza je opraštati im. To opraštanje nije do sedam puta, kako je to mislio Petar nego, kako kaže Isus, do sedamdeset puta sedam, a što zapravo znači uvijek i bez obzira na sve. Ova Isusova misao na tragu je ulomka iz Knjige Sirahove koji je progovorio o gnusobi mržnje i srdžbe te potrebi oprosta koji je nužan preduvjet da bi Bog nama mogao oprostiti.
Iako razumijemo važnost i logičnost ovih poruka, one nam svejedno u srce uvlače nemir. Lako je reći da trebamo oprostiti. Ali nije lako oprostiti. Osobito su toga svjesni oni koji su osobno proživjeli ratne strahote i izgubili nekog od svojih bližnjih ili sami pretrpjeli neko nasilje u obitelji, Crkvi, društvu… Postoje rane koje teško ili nikako zacjeljuju i koje uvijek ponovo ranjavaju naše srce. Neki, svjesni da je oprost nešto bez čega kao kršćani ne mogu kršćanski živjeti, zato kažu da opraštaju, ali da ne mogu zaboraviti. Je li to, međutim, ozračje u kojemu je moguće pronaći snagu oprostiti onako kako to od nas traži Krist? Iako znadem da je potrebno pamtiti kako bi nam, u skladu s poznatom latinskom poslovicom, povijest bila učitelj za budućnost i kako ne bismo ponavljali iste pogreške, pamćenje koje drži otvorenom naše rane ne pogoduje opraštanju. Tad pamćenje postaje zlopamćenje. Povijest na ovim našim prostorima na kojima su se, zbog pamćenja koje je bilo zlopamćenje, izmjenjivali zločinci i žrtve, tako da su žrtve ili oni koji su djelovali u njihovo ime postajali zločinci, a zločinci ili oni za koje se držalo da ih predstavljaju postajali žrtve. Ovo pokazuje da je pamćenje koje je postalo zlopamćenje veoma opasno i da nam je, kako je govorio sv. Ivan Pavao II., potrebno čišćenje povijesnog pamćenja. No ono ne može doći odozgo i biti naloženo. Čišćenje povijesnog pamćenja, na kojemu je moguće graditi pravi oprost, započinje u dubini srca svakog pojedinca.
Da bismo mogli krenuti tim putem i svatko od nas osobno mogao započeti pročišćavati povijesno pamćenje, koje je preduvjet za iskren i djelotvoran oprost, Isus nam je u današnjem evanđelju ponudio još jednu parabolu. Tom parabolom Isus u slici kralja koji želi urediti račune sa svojim slugama alegorijski opisuje Boga. Mi se možemo prepoznati u slici slugu. Bog želi srediti račune, ali on i oprašta uvijek i neizmjerno. Neizmjernost Božjeg opraštanja osobito je istaknuta u veličini duga jednog od slugu koji je iznosio deset tisuća talenata, odnosno 164 tone zlata. Ali da bi Božji oprost nama funkcionirao, on se mora širiti u odnosu prema drugima i njihovim dugovima prema nama. Ovo je ono što molimo kad u Očenašu govorimo: „Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Nažalost, često zaboravljamo ovu povezanost između onoga što nam je otpušteno i što mi trebamo otpustiti drugima. U paraboli dug sudruga sluge kojemu je oprošten onaj veliki dug iznosi samo sto denara, odnosno 30 grama zlata. Kontrast između onih 164 tone i ovih 30 grama je tako velik da mu nije potrebno dodatno tumačenje. Pogađa u samo srce u kojemu se treba dogoditi proces pročišćenja i opraštanja. No nešto je ipak potrebno protumačiti da ne bismo ovo krivo shvatili. Ne radi se ovdje o nekom našem dugu prema Bogu zbog njegovih darova, Bog daruje sve besplatno, ili počinjenih grijeha. Ovdje se radi o Božjoj ljubavi kojom nas on ljubi i koja neizmjerno nadilazi onu našu ljudsku ljubav koju dugujemo jedni drugima. Grijeh, onaj smrtni, prekida tu našu povezanost s neizmjernom Božjom ljubavlju, a Božje opraštanje tu povezanost ponovo uspostavlja. No da bi ta povezanost u ljubavi s Bogom mogla funkcionirati, nužno se mora očitovati u sposobnosti opraštanja i ljubavi koju dugujemo svima, uključujući i one koji su nas povrijedili svojim mislima, riječima, djelima i propustima, a kojima trebamo oprostiti onako kako je to Bog učinio nama.
Parabola kaže da je ovaj kontrast pogodio njihove sudrugove i da su se požalili kralju. On je sa slugom kojemu je oprostio, postupio onako kako je on postupio sa svojim sudrugom kojemu nije oprostio. Nije ovo poruka o tome što će Bog učiniti onima koji ne opraštaju. Njih ostavimo Bogu i njegovoj milosrdnoj ljubavi. Parabola još manje želi da se žalimo na svoju braću i sestre koji su pogriješili, kako bi ih stigla Božja kazna. Ljubav to ne radi. Parabola ne želi da gledamo druge nego da ispitamo sami sebe i počnemo činiti drugima ono što je Bog prvi učinio nama. A on nam je oprostio. Isus Krist je dokaz. On želi da i mi opraštamo jedni drugima. Želi to zbog drugih, ali i zbog nas samih. Jednom sam to već negdje rekao da neopraštanje ne nanosi toliko štetu onome kojemu ne želimo oprostiti, koliko nama koji ne opraštamo. Možda se tu krije prijetnja koju naslućujemo u prispodobi? Ne znam. Ali znam da Isus i zbog nas želi da opraštamo. I to ne do sedam puta. Nego do sedamdeset puta sedam. I znam još nešto. Znam da ćemo tek ako oprostimo od srca znajući da je i nama oprošteno, moći sa sv. Pavlom u ulomku iz Poslanice Rimljanima ispovijedati da ne živimo i ne umiremo sebi i za sebe, nego za Gospodina, odnosno da se u svojem odnosu prema drugima, a što uključuje i pitanje opraštanja, ne vodimo onim što nam savjetuje ljudska logika, nego onim što nam riječima i primjerom predlaže naš Gospodin Isus Krist.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5323