Radnici prvog i posljednjeg sata: Sama mogućnost rada u vinogradu Božjem je vrijedna i važna.
Čitamo li današnji evanđeoski ulomak s pozicija tržišnog kapitalizma, kojemu nije puno stalo do radnika i društva, nego mu je cilj isključivo zarada, on nas može zbuniti. Isus, međutim, ne govori o tržišnoj ekonomiji. On govori o duhovnoj stvarnosti. U tržišnoj ekonomiji se vrijednost rada, a tim i sreća zbog onog što se radi, mjeri plaćom, odnosno zaradom. U duhovnoj stvarnosti – a u tu stvarnost bi na svoj način trebalo biti uključeno svako ljudsko zvanje, kao npr. roditelja, odgojitelja, liječnika, svećenika, profesora, da i profesora, itd. – sreća se ne nalazi u plaći za rad ili zaradi, nego u mogućnosti rada u vinogradu Gospodnjem, za koji će u konačnici nagrada svima biti ista. U raju, a ovdje je riječ o tome, neće biti, sudeći po u današnjem evanđelju, niti ne može biti podjela po plaći. Samim tim nema niti razloga za bilo kakvu i bilo čiju ljutnju jer nije dobio više od drugih.
Radnici prvog sata u evanđeoskom vinogradu nisu to shvaćali. Zato su bili ljuti. Zavidjeli su onima koje je gospodar u plaći izjednačio s njima. Smatrali su da nije pošteno to što su oni koji su se mučili cijeli dan dobili jednaku plaću kao i oni koji su radili samo jedan sat. Isus im slikom berbe u vinogradu želi dozvati u pamet ono čemu nas je Bog po prorocima učio već u Starom zavjetu, a što nam je prorok Izaija ponovio u ulomku današnjeg prvog čitanja, da Bog nikad i nikoga ne odbacuje, nego svakoga prima „jer je velikodušan u praštanju.“ On to čini i onda kad je riječ i o bezbožniku koji „put svoj ostavi“ ili zlikovcu koji napusti svoje zlikovačke naume i milostivo mu se obrati.
Osim ove poruke važno je uočiti i još jednu poruku. Ta poruka je da je mogućnost rada sama po sebi vrijedna i važna. Naime, puno je lakše raditi cijeli dan imajući ispred sebe nagradu jer ona u sebi nosi i sigurnost za vlastitu obitelj, nego li cijeli dan stajati besposlen, bez nade da će te netko primijetiti i unajmiti, jer se u besposlenosti nalazi i egzistencijalna nesigurnost za sebe i svoju obitelj. Ovo vrijedi daleko više kad je u pitanju duhovna stvarnost o kojoj je ovdje riječ i u kojoj radnici prvog i posljednjeg sata nisu uvijek isti. Dok je Isus izgovarao ovu prispodobu, radnici prvoga sata su bili farizeji i pismoznanci, a posljednjeg bludnice, carinici, grešnici, pa čak i sami Isusovi učenici. U prvoj Crkvi, kad je evanđelist Matej zapisao ovo evanđelje, radnici prvog sata su bili kršćani iz židovstva, a posljednjeg sata kršćani iz poganstva. Danas smo radnici prvog sata mi koji smo od djetinjstva kršteni i kršćanski odgajani, a radnici posljednjeg sata su oni koji su doživjeli obraćenje te su nam se u Crkvi tek kasnije pridružili. Biti od rođenja u Crkvi, nije kazna. To je milost. Dar. Ako nam se ne čini tako, onda s našom vjerom nešto nije u redu. U tom se slučaju i na nas odnosi ono što Bog poručuje po Izaiji: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti … (jer kako je) visoko iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli.“ Kršćani smo, ali ne razmišljamo kao kršćani. Svoje kršćanstvo ne vidimo kao dar, a ono to jest, nego kao teret, a ono to ne smije biti. I s pravom nam onda Isus danas s prijekorom upućuje pitanje: „Zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?“, kao što ga je uputio farizejima i pismoznancima, koji nisu shvaćali milost koju su imali jer su bili dio Božjeg naroda, kojemu je Isus prvome došao navijestiti Kraljevstvo Božje, ali oni ga nažalost nisu prihvatili.
Na duhovnoj razini, a ovdje je o tome riječ, nisu zakinuti oni koji su radili od prvog sata, a dobili su plaću kao i drugi koji su kasnije došli. Na duhovnoj razini su zakinuti jedino oni koji nisu nikako radili. Oni bi trebali biti zavidni, koristim ovaj pojam iako nije najsretniji, onima koji su radili, sasvim svejedno je li od prvog ili posljednjeg sata, a ne obrnuto. Drugim riječima, samo po sebi je nagrada to što smo kršćani, što smo rođeni u kršćanskim obiteljima i mjestu, što smo odgajani u kršćanskom ozračju, što smo dobili priliku na vjeronauku, školskom i župnom, naučiti ono što nam je Bog rekao o sebi i nama i što po tome možemo živjeti, što imamo nadu i pogled usmjeren u budućnost i život vječni u Bogu, što imamo milosnu sakramentalnu pomoć, što nas u potvrdi jača, u pokori nam oprašta, u misi Bog dolazi među nas u riječi i euharistijskoj žrtvi, što nam se u pričesti daje za hranu, što nas u bolesti krijepi, sakramentom ženidbe pomaže u bračnim i roditeljskim dužnostima, sakramentom reda osposobljuje za svećeničke dužnosti… Mogli bismo ovako nabrajati u nedogled duhovne prednosti koje imamo samom činjenicom da smo u Crkvi, da radimo u Gospodnjem vinogradu. I trebali bismo, bez obzira na konačnu plaću, biti sretni što smo dio Božje povijesti spasenja. Vjerujem da u ovom ozračju zahvalnosti za dar koji imamo jer smo dio Crkve, možemo iščitati i Pavlovu dilemu iz drugog današnjeg čitanja u kojemu se on privremeno odriče konačne plaće koju iskreno želi jer, kako sam kaže, „želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo bolje“, a samo zato da bi mogao nastaviti raditi u Gospodnjem vinogradu, jer je, kaže on, „ostati u tijelu … poradi vas“ mnogo potrebnije. Da, ovo su prave riječi pravog zaposlenika u Gospodnjem vinogradu, onoga koji ono što čini ne čini zbog plaće ili koristi, nego zbog potrebe onih kojima je poslan.
Gospodin danas svima nama ponavlja svoj poziv da budemo zaposlenici u njegovom vinogradu. Nadam se da se nismo odazvali isključivo zbog plaće koju ćemo na kraju dobiti, iako je i ona važna, nego da smo svjesni i vrijednosti onog našeg biti dio Crkve i Božjeg plana spasenja koji je započeo u Isusu Kristu, a nastavlja po Crkvi. Bogu budimo zahvalni što nas nije, poput milijarda drugih ljudi, ostavio na trgu u iščekivanju zaposlenja, tj. što nas nije ostavio izvan Katoličke Crkve, nego nas je, možda već kao dječicu na rukama naših roditelja, pozvao i poslao u svoj vinograd. A za nagradu se ne bojmo. Nagrada neće izostati, kao što u Božjem vinogradu, Crkvi, nikad neće nedostajati niti posla. Zato ni radnika ne može biti previše. Dapače, što nas ima više, a dao Bog da nas uvijek bude više i da uvijek budemo bolji, to će veća biti i radost nagrade, a s njom i manji razlog za bilo čiju zavist jer što je više onih koji su radosno uključeni u Božji vinograd, Crkvu, to je više onih čije su misli usklađene s Božjim mislima i čiji su puti usklađeni s Božjim putima.