Prispodoba o vinogradarima ubojicama Isusov je proročanski govor o vlastitoj smrti, ali i slika odnosa između Boga i Izabranog naroda. Bog je Izabranom narodu povjerio vinograd, Obećanu zemlju. Za uzvrat traži vjernost, davanje plodova. Oni, međutim, nisu bili vjerni. Nisu davali plodove. Bog im je slao proroke da bi se obratili. Oni ih istukoše, ubiše, kamenovaše. Vinogradar sve jedno ne odustaje. Šalje im i vlastitog Sina, ali oni i njega pogrbe, izbace, ubiju. Teško shvatljiva ustrajnost gospodara vinograda! Božja je to logika, logika ljubavi. I upravo zbog ljubavi ta prispodoba u Isusu Kristu nadilazi odnos Boga i Izraelskog naroda. Ona u njemu, Sinu, postaje prispodoba o odnosu Boga i ljudi svih vremena i naroda, pa tako i ovog našeg vremena i naroda. Zato ta prispodoba u sebi sadrži ne samo proročanstvo o Isusovom odbacivanju od strane vlastitog naroda, nego i proročanstvo o predaji vinograda „drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ Mi u tim novim vinogradarima prepoznajemo Crkvu, novozavjetni Božji narod. Crkva je nova Božja „predraga svojina mimo sve narode.“
Bilo bi veoma opasno ako bismo pomislili da se prispodoba iz današnjeg evanđelja odnosi na Crkvu samo kao na novoizabrani narod, a ne bismo pomislili da se Crkva – kad ovo kažem mislim na nas ljude koji činimo Crkvu – može ubrojiti i među one koji će biti odbačeni ne budu li donosili plodove. Istina, Crkva je s Kristom vezana neraskidivim vezom, ali to po svaku cijenu ne vrijedi i za nas koji činimo Crkvu. Ne budemo li davali plodove tog svojeg biti Crkva, i nama će biti oduzet vinograd koji nam je povjeren i dati se narodu koji će donositi plodove, onima koji neće govoriti da su kršćani pozivajući se na tradiciju, lijepe običaje i slično, nego će u svojoj svakodnevici i različitim životnim okolnostima živjeti svoje biti kršćani, trudeći se da njihov život i rad u Crkvi kao Božjem vinogradu koji nam je povjeren, urodi grožđem, a ne izrodi vinjagom.
Prispodoba se može primijeniti i na druge ljudske, uže ili šire, zajednice koje će uspjeti odoljeti prolaznosti vremena onoliko koliko donose plodove koji su usklađeni s Božjim planom. U ovom svijetlu možemo, na primjer, gledati mnogo pojave u našem sekulariziranom svijetu u kojemu se, osobito kad je u pitanju kršćanstvo i istina koju propovijeda, događa odbacivanje svakog tko digne svoj glas, tko misli, govori i živi drugačije, a nisu rijetki ni zaključci vinogradara ubojica: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu.“ Ne mogu se suzdržati da u ozračju današnje prispodobe ne spomenem i naš narod. Naravno, i prekrasnu zemlju koju je Bog za nas izabrao, zemlju koju on posadi, ogradi, iskopa, podiže i iznajmi našim precima prije četrnaest stoljeća, a nakon njih i nama. Iako je bilo teških i lijepih trenutaka, iako je bilo naših izdajstava, ali i Božjih upozorenja, probijanja zidova vinograda i mnoštvo nevinih žrtava, neobjašnjivih stvari i događaja, spomenimo se samo našeg povijesnog naziva Antemurale Christianitatis – Predziđe kršćanstva, ipak smo još tu, parafraziram Nazora, „na tvrdoj siki.“ Vinograd koji nam je povjeren nije nam još oduzet. Sudimo li, međutim, samo po otvorenost životu, a mogli bismo analizirati i druge dimenzije naše nacionalne stvarnosti, zemlja što nam je darovana biti će nam oduzeta i dana narodu koji će „davati urod u svoje vrijeme.“
Ovo bi bilo šire tumačenje današnje prispodobe. Gospodinove prispodobe imaju i uže značenje. Možemo ih tumačiti i kao poruku upućenu pojedincu. Tako je i s današnjom prispodobom. Svi mi smo i pojedinačno na svoj način ljubljeni Božji vinograd. Ako smo mi osobno ljubljeni Božji vinograd, pravo pitanje koje sebi možemo postaviti je pitanje kakva je u našem osobnom životu sudbina glasnika koje nam Bog šalje. Prihvaćamo li njihova upozorenja, među njima su i ona koja su nam naviještena kao Božja riječ i ona koja su nam izgovorena kao njezino tumačenje ili ih možda odbacujemo? Osobito se upitajmo, svatko za sebe, kakva je u mom osobnom životu sudbina njegovog ljubljenog sina Isusa Krista kojeg mi je poslao i kojeg mi redovito šalje? Jesam li ga i ja, svojim riječima – možda teškom psovkom, svađom ili uvredom bližnjega – ili životom – možda ne živeći kao kršćanin ili jednostavno ne misleći na Boga – izbacio izvan zidina svog života, ili je on još tu, progovara li on kroz ono što kao kršćanin govorim i djeluje u onom što kao kršćanin činim?
Na prvi pogled današnja prispodoba nema sretan završetak. Njom se najavljuje odbacivanje Isusa od strane naroda i naroda od strane Boga. Čitamo li, međutim, ovu prispodobu u svijetlu cjelokupne povijesti spasenja, onda se u njoj, čak i po odbacivanju, može otkriti pozitivna poruka. Povijest spasenja nas uči da Božja odbacivanja nisu konačna, da on ne želi nikoga trajno odbaciti i „nemilo pogubiti.“ Sinova smrt nije uzrok odbacivanja. Ona je prilika za odgajanje, nova šansa za sve. U ovom svijetlu možemo shvatiti i najavljenu odbačenost Izraela. Ona nije i ne može biti konačna, jer i Izrael je u povezanosti sa svim drugim narodima pozvan čini dio novog Božjeg naroda. Važno je i na svim drugim razinama biti svjesni ovog Božjeg odgajanje kroz privremeno odbacivanje. Ono je i naša šansa. Iskoristimo je tako što ćemo, osobno i zajednički, prionuti na rad u Božjem vinogradu čineći ono što možemo i donoseći prave plodove, a oni su da nam u srcu bude „što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala.“ To su plodovi koji Bog od nas traži za naše dobro i ako to budemo činili, sljedeći ono što smo s Filipljanima „naučili, i primili, i čuli, i vidjeli“, onda će „Bog mira biti“ i ostati s nama.