Pred nekoliko tjedana papa Franjo nas je obdario novom enciklikom Fratelli tutti u kojoj, između ostaloga, spominje da se za njezino pisanje osjetio potaknut susretom s velikim imamom Ahmad Al-Tayyebom, s kojim se sastao u Abu Dhabiju da se, kako piše u enciklici „posjetio da je Bog ‘stvorio sva ljudska bića jednaka u pravima, dužnostima i dostojanstvu i pozvao ih da žive zajedno kao braća među sobom’“ (FT, 5). Spominjem ovo zato što neki to smatraju spornim, a spornim smatraju i to što se na više mjesta u enciklici citira nekatolike, a i nekršćane. Umjesto odgovora dovoljno je posegnuti za današnjim prvim čitanjem, ulomkom iz Knjige proroka Izaije, koje nam prenosi prorokov hvalospjev u čast poganinu perzijskom kralju Kiru koji je za proroka Božji pomazanik, izabranik, imenovan i naoružan da ostvari Božji plana spasenja. Ako je to moglo biti tako u prorokovo vrijeme, zašto ne može i danas? Ovome ću dodati tek jednu rečenicu koja se uklapa u ovu poruku, a služi nam kao ispit savjesti: „Paradoksalno je da, ponekad, oni koji kažu da ne vjeruju mogu živjeti Božju volju bolje od vjernika“ (FT, 74).
Ovaj paradoks nije razlog da bismo odustali od svoga kršćanskog poslanja navješćivanja evanđelja svima. Na taj navještaj nas poziva i potiče i Svjetski dan misija koji danas obilježavamo pod geslom: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6,8). Razmišljajući o ovom odgovoru na poziv i poslanje koje smo kao kršćani primili, papa Franjo nas u svojoj ovogodišnjoj poruci podsjeća na svjetsku krizu koju prolazimo. Ona „predstavlja izazov na koji su Crkva i čitav ljudski rod pozvani odgovoriti“ jer „se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga.“ Na taj izazov je moguće odgovoriti tako „da iziđemo iz sebe samih iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Primjer za ovo izlaženje nam je Bog dao u Isusu i „u žrtvi križa, gdje se do kraja ispunjava Isusovo poslanje.“ „Iz ljubavi prema ljudima Bog Otac je poslao Sina Isusa. Isus je Očev misionar. … Isus, koji je raspet i uskrsnuo za nas uključuje i nas u svoje poslanje ljubavi … čini nas svojim učenicima i šalje nas u misiju u svijet i među narode.“
U nasljedovanju Isusa Krista i njegovog poslanja prednjači sv. Pavao, najveći misionar u povijesti Crkve. No iako najveći, ni on nije uvijek bio uspješan. Ali ponekad mu se i prividni neuspjeh znao vratiti kao veliki i neočekivani uspjeh. Primjer toga je slučaj kršćanske zajednice u Solunu. Tu je sv. Pavao doživio neuspjeh te je morao pobjeći, ali tu se dogodio i preokret tako što se razvila snažna kršćanska zajednica, „djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade.“ U ulomku koji nam je danas ponuđen sv. Pavao sa zanosom zahvaljuje Bogu zbog te Crkve kojoj „evanđelje … nije … došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.“ Primijenimo li ovo na sebe i svoje kršćansko poslanje, onda bi to značilo da se ne trebamo brinuti oko uspjeha. Naše je na sve načine navješćivati evanđelje. Bog će učiniti ostalo.
Ovu misao trebamo imati na pameti i kad je riječ o razumijevanju današnje evanđeoske rasprave iz koje je izišlo zlatno načelo o odnosu vjerske i političke zajednice: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Ovo načelo ne znači da se mi kršćani ne smijemo interesirati za ono što se tiče društva i društvo za ono što se tiče nas kršćana, ali znači da trebamo poštivati međusobnu autonomiju. U već spomenutoj enciklici Fratelli tutti piše papa Franjo o crkvenom stavu po ovom pitanju: „Iako Crkva poštuje autonomiju politike, svoju misiju ne prenosi na privatnu sferu. Suprotno tome, ‘ne može i ne smije ostati po strani’ u izgradnji boljeg svijeta, niti zanemariti ‘buđenje duhovnih sila’ koje mogu oploditi čitav društveni život.Istina je da se vjerski služitelji ne smiju baviti stranačkom politikom, tipičnom za laike, ali oni se ne mogu odreći ni političke dimenzije postojanja, što podrazumijeva stalnu pozornost na opće dobro i brigu za cjeloviti ljudski razvoj. Crkva ‘ima javnu ulogu koja nije ograničena na njezine aktivnosti pomoći ili obrazovanja’, ali koja radi na ‘promicanju čovjeka i sveopćeg bratstva’“ (FT, 270). Osim ove poruke, iz Isusovog odgovora se mogu izvući i još dvije važne poruke koje govore o poštivanju kompetencija druge strane.
Prva, koja se zasniva na onom „podajte caru carevo“, se tiče moralne dužnosti svih građana, dakle i vjernika, da plaćajući porez doprinose zajedničkom društvenom dobru. Kršćani bi, a s njima i crkvene pravne osobe na svim razina, plaćanjem poreza i transparentnim poslovanjem, trebali biti primjer drugima. I oni koji to ne čine, čine grijeh.
I druga, koja se zasniva na onom „podajte … Bogu Božje“, odnosi se na poruku državi i državnim vlastima, ali i svima onima koji misle da većina može odlučivati o tome što je dobro, a to je poruka da u donošenju zakona moraju voditi računa o tome da ne pripisuju sebi i svojim zakonodavnim skupštinama ovlasti koje pripadaju samo Bogu, odnosno da moraju voditi računa o naravnom zakonu koji mora biti u temelju svih drugih zakona. Ako novčić s carevim likom mora biti vraćen caru, a mora, onda i čovjek stvoren na sliku Božju, a s njim i njegovo ljudsko dostojanstvo i njegova prirodna prava, koja uključuju i pravo na život od začeća do prirodne smrti, treba biti vraćen Bogu i pozivu koji Bog ima s njim.
Ovaj poziv je istovremeno i naše kršćansko misionarsko poslanje da evanđelje Isusa Krista navješćujemo svima. Možemo ga, a u svojim okolnostima i životnoj sredini i trebamo, činiti osobnim navještenjem, ali i pomaganjem misionarskog poslanja drugih jer „proslava Svjetskog dana misija … nam pruža priliku (ne samo kako ponovo otkriti svoje misijsko poslanje, nego i) još jednom potvrditi kako su molitva, promišljanje i materijalna pomoć (također) prigode za djelatno sudjelovanje u Isusovom poslanju u njegovoj Crkvi.“