I u današnjem se evanđelju osjeća sukob dviju logika, logike svijeta, odnosno logike vladanja, koja je na pameti Isusovih učenika i nebeske logike, odnosno logike služenja, koju je propovijedao i živio Isus Krist.
U slučaju dvojice Isusovih učenika, braće Ivana i Jakova, logika se svijeta uobličila u zamolbu Isusu da u njegovoj slavi njih dvojica sjede „jedan zdesna, a drugi slijeva.“ Iz zamolbe je jasno da je slava o kojoj razmišljaju ovozemaljska slava, odnosno političko kraljevstvo. Ova dvojica Isusovih učenika nisu u ovom bili drukčiji od drugih Isusovih učenika. I drugi su s Isusom imali slične planove. Zato su, kaže nam evanđelist, bili gnjevni na ovu dvojicu.
Prošlo je gotovo dvije tisuće godina, a situacija se nije puno promijenila. I među nama, današnjim kršćanima, ima puno onih kojima druženje s Isusom, a ono danas znači javno se deklarirati kao kršćanin, nije drugo doli prilika za zauzeti što bolja mjesta u društvu. I ako toga nema, a sve češće Bogu hvala nema, onda se lako od njega odijele. To javno deklariranje kao kršćani, u društvu koje se većinski deklarira kao kršćansko, osobito postane primjetljivo u predizbornim kampanjama. Problem je što to najčešće nije zbog naše želje da drugima kao kršćani služimo svojim političkim angažmanom, što bi bilo dobro i bez čega zapravo nema i ne može biti oporavka društvene zajednice kojoj pripadamo, nego zbog sebe samih i osobnih ili stranačkih interesa, svejedno, a što je uvijek ono željeti sjesti „jedan zdesna, a drugi slijeva.“ Ovo je nešto nad čim bi se dobro trebali ispitati, a i zamisliti, svi oni koji se žele kandidirati na predstojećim izborima kako bi postali svjesni da kandidiranje nije i ne smije biti da bi vladali, nego da bi služili. I to je nešto o čemu bismo svi mi drugi birajući trebali voditi računa, kako nas ponovo ne bi zavarao privid, tj. kako ponovo ne bismo izabrali one koji govore da će služiti, a stalo im je samo do toga kako vladati.
Nasuprot ovoj logici, logici svijeta, odnosno logici vladanja, od koje, budimo pošteni, nismo oslobođeni ni mi u Crkvi i u različitim crkvenim „službama“, koje to nisu ako ne služimo nego vladamo, Isus i danas kao i jučer predlaže nebesku logiku, odnosno logiku služenja. To je ona logika koja se u današnjem evanđelju uobličila u njegov dijalog s dvojicom učenika, ali i s cijelom učeničkom zajednicom, koja uključuje i svakog od nas pojedinačno i sve nas zajedno kao Crkvu. Logika je to „čaše“ koju će on popiti i koja je znak njegovog služenja iz ljubavi prema nama, prema svim ljudima i svakom čovjeku, sve do smrti, smrti na križu. Ta se logika u slučaju učenika, onih prije dvije tisuće godina i nas danas, treba pretvoriti u ispijanje iste te „čaše“, odnosno u življenje, i u Crkvi i u ovom svijetu, one nebeske logika služenja, koja čini poslužiteljem i slugom svima, onog koji je „najveći“ i „prvi“, a biti „najveći“ i „prvi“ je posebna milost i posebna zadaća, bilo da je riječ o Crkvi, bilo da je riječ o društvu: „Tko hoće da među vama bude najveći neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da … bude prvi, neka bude svima sluga.“
Isus nam nije samo govorio što trebamo činiti i po kojoj logici trebamo živjeti, nego je ono što je nama preporučivao i sam živio: „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Odbacujući svjetovnu logiku vladanja i sijedeći nebesku logiku služenja koju nam je Isus objavio i pokazao, to su nakon njega učinili i učenici iz današnjeg evanđelja. Svojim propovijedanjem, životom, a i smrću koja je bila njihovo ispijanje „čaše“ koju je Isus ispio, oni su ovu Isusovu logiku, nebesku logiku služenja, prenijeli na druge, Crkvu koja se rađala u krvi mučenika. I njihovi učenici, nova generacija Crkve koja je stasala u onim teškom vremenima progonstva, su učinili to isto. I Crkva nakon njih. Tako je ta poruka, ponekad mudro uobličavana i u načela poput onog dubrovačkog: „Obliti privatorum publica curate“, stigla sve do nas, prenošena riječju i životom, a nerijetko i smrću. I danas je tako. Hoće li biti i sutra, to ovisi o nama.
Da bi ta poruka, koja nije drugo doli poruka evanđelja, mogla biti i dalje prenošena, da bi je mogla slijediti i generacija nakon nas, ona danas treba nas, treba današnju generaciju Isusovih učenike, treba Crkvu našeg vremena. Zahvaljujući Ivanovoj i Jakovljevoj zamolbi i prigovaranju učenika, a i mi smo svi sa svojim ljudskim željama i Jakov i Ivan koji žele prva mjesta i učenici koji im zbog toga prigovaraju, Isus danas nas upozorava na opasnosti svjetovne logike vladanja, da bi nas poučio neprolaznoj vrijednosti nebeske logike služenja. Čini to jer zna da je to ona logike koja je jedina sposobna ovaj svijet učiniti boljim i pravednijim svijetom, jer je to logika onih koji živeći ne vidi samo sebe, nego uz sebe vide braću i sestre, osobito one koji su potrebni toga da ih vidimo i poslužimo kao braću i sestre.
Ovo nam, kao zadaća koju nemamo pravo zanemariti, može biti i najbolja pouka i preporuka za Svjetski misijski dan 2015. koji se slavi upravo ove nedjelje. To je dan koji nam želi posvijestiti naše misijsko poslanje koje, kako ističe papa Franjo u svojoj poruci za današnji dan, „nije prozelitizam ili puka strategija“, nego je „sastavni dio ‘gramatike’ vjere.“ Zato „onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar“, kaže papa Franjo dodajući da je „misija velika ljubav prema Isusu Kristu i, istodobno, velika ljubav prema njegovu narodu. Kada zastanemo u molitvi pred Isusom raspetim, vidimo veličinu njegove ljubavi koja nam daje dostojanstvo i podupire nas. Istodobno shvaćamo da se ona ljubav koja izvire iz Isusova probodenog srca širi da obuhvati sav Božji narod i cio ljudski rod; i tako osjećamo da se on želi poslužiti nama kako bi se sve više približio svom ljubljenom narodu i svima koji ga traže iskrena srca.“
Što ovo u praksi znači, a i kako se stvarno u sve to mi osobno možemo uključiti, može nam dočarati iskustvo u izbjegličkom logoru u Opatovcu s. Vesne Zovkić, Isusove male sestre, o čijem smo djelovanju proteklih dana mogli čitati: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/302857/Default.aspx i http://faktor.ba/casna-sestra-vesna-zovkic-pomaze-izbjeglicama-nema-veze-ko-je-koje-nacije-i-vjere-svi-smo-ljudi/. Njezino djelovanje i poruke koje je izrekla nama koji joj se možemo pridružiti materijalno i osobito molitvom, kao i djelovanje drugih volontera Isusovačke službe za izbjeglice, Crkvenog križa, Caritasa i svih drugih ljudi dobre volje koji su svoj život stavili u službu potrebnih – među koje danas možemo uključiti i one koji su se, na našem dubrovačkom području ove godine po prvi, uključili u akciju „72 sata bez kompromisa“ (http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3568:volonteri-pomagali-u-caritasu-opiturali-stan-pravili-slastice-ukra%C5%A1avali-predmete-sve-u-jednom-danu&Itemid=466) – najbolji su odgovor na jedan od uradaka koji se, vođen svjetovnom logikom vladanja, a ne nebeskom logikom služenja koja se lako može uvući i u tumačenje evanđelja, proteklih tjedana dijelio na Facebooku: http://katkapital.com/nekrsti-na-granicama-a-gdje-su-misionari/, a s tim i najbolji odgovor na našu misionarsku zadaću koja, ponavljam misli pape Franje, „nije prozelitizam ili puka strategija“, nego „sastavni dio ‘gramatike’ vjere.“