Isus nas poziva da se obratimo. Pozivajući nas na obraćenje on nas poziva na promjenu mentaliteta, poziva nas da mi postanemo novi, obraćeni ljudi. I da kao obraćeni ljudi, ljudi s novim mentalitetom, promijenivši sebe počnemo mijenjati i svijet.
3. korizmena nedjelja (C), 2019.
Ljudi različito reagiraju na nepravdu koja se događa ljudima pokraj njih.
Netko reagira ljutito, preuzimajući pravdu u svoje ruke i vjerujući da se nasiljem, revolucijom, mogu riješiti stvari. Ovo je velika iluzija kojom su se ljudi često zanosili. I tako, umjesto da su ukloni nepravdu, stvarali novu. Ovo je često reakcija mladih ljudi koji su osobito osjetljivi na nepravdu i žele mijenjati svijet. Takav je, rekli bismo nerazborit, bio i Mojsije u svojoj mladosti kad je, vidjevši Egipćanina koji tlači njegovog sunarodnjaka reagirao burno i ubio ga. Posljedica je smrt jednog čovjeka, a za njega samoga je to bilo izgnanstvo. A tlačenje i nasilje nad njegovim narodom se i dalje nastavilo. Slično on reagira i u slučaju Jitrovih kćeri koje je obranio od nasrtaja drugih pastira. Tu je sve dobro završilo, ali moglo se dogoditi i drugačije. Prepričavajući događaj s „Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava“, a koji su zasigurno i sami mislili da će nasiljem riješiti problem rimske okupacije, Isusovi su suvremenici i Isusa željeli potaknuti na sličnu reakciju. Željeli su da se konačno očituje kao Mesija – Krist, a za njih je to bilo na politički način. Bila je ovo još jednom jedna od kušnji koja je od Isusa tražila da posegne za ljudskom logikom. Ali Isus se, kako vidimo u nastavku evanđelja, ni ovaj put nije dao zarobiti u tu zamku. On zna da to nije rješenje za nasilje i nepravdu.
Drugi se ljudi niti ne osvrću na nepravdu koja ih okružuje pogađajući druge ljude, nego brinu svoje brige. Takav često znade biti odnos prema nepravdi drugih starijih ljudi koji su se naviknuli i zato su manje osjetljivi na nepravdu, a više usmjereni na sebe i svoje potrebe. Takav je, smirivši se nakon što se u izbjeglištvu oženio i dobio djecu, postao i Mojsije u sljedećem razdoblju svoga života. Miran život u obiteljskom ozračju ispunjen svakodnevnim obvezama, otupio je njegov osjećaj za patnju drugih, njegovih sunarodnjaka. Možda on i misli na one koji pate, komentira njihovu situaciju sa svojom ženom i prijateljima, želi njihovu slobodu, čak za njih i moli, ali više nije spreman i osobno se uključiti. Zato će ga Bog, nakon susreta koji nam je kao prvo čitanje prenio današnji ulomak iz Knjige Izlaska, trebati nagovarati da prihvati on poslanje koje je imao s njim. „Oprosti, Gospodine … ne bi li poslao nekoga drugoga!“ (Izl 4, 13), kaže Mojsije Bogu. No Bog ne želi poslati nekoga drugoga. Bog inzistira na Mojsiju koji je, kako to saznajemo u ulomku iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, pralik Isusa Krista. Možda se i Isusov odgovor onima koji su mu javili o događaju s Galilejcima mogao učiniti svojevrsnim bijegom od problema. Ali Isus ne bježi od problema. On sa psalmistom kaže: “Evo dolazim!“ (Ps 40, 8). I do kraja je osobno uključen, što će se osobito očitovati u nepravednoj osudi, muci i smrti na križu, u čemu on na radikalan način suosjeća i na sebe prihvaća patnju svih ljudi.
Isusovo se rješenje na pitanje nepravde se može podijeliti na dva dijela.
Prvi dio je ono što on čini. To što on čini je njegov odgovora na poslanje koje Bog Otac ima s njim. U današnjoj liturgiji se taj njegov odgovor, u smislu onog Pavlovog da „sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je kao upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena“, nazire u ulomku iz Knjige Izlaska i Psalmu koji nam nudi današnje liturgija. Dok Psalam to čini podsjećajući nas na Boga koji oprašta, iscjeljuje, izbavlja, milosrdan je i milostiv i sl., ulomak iz Knjige Izlaska nam, kao „pralik“, predstavlja Isusa kao onoga koji govori Mojsiju: „Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče med i mlijeko.“ U Isusu Bog na konačan način silazi da izbavi i oslobodi, a čini to jer osjeća patnje i probleme svoga naroda, čuje krik nevinih, ne podnosi tlačenje slabih i osobno se želi uključiti da bi ih spasio, bio Bog s njima i za njih, bio „S nama Bog“ (Mt 1, 23).
Ipak, Isusovo rješenje se tu ne zaustavlja. Bog ne djeluje automatski i magijski. Njegovo rješenje ima i drugi dio. On želi i nas uključiti. To jasno poručuje i sv. Pavao u spomenutom ulomku, pozivajući se upravo na primjer Izraelskog naroda na putu iz Egipta prema Obećanoj zemlji. Na tu suradnju je bio pozvan ponajprije Mojsije, ali nakon njega i cijeli narod. No zbog nevjernosti nitko od njih, uključujući i samog Mojsija, nije ušao u Obećanu zemlju. Našu uključenost u svoj plan spasenja, da bi nas oslobodio od ropstva i uveo u slobodu, Isus u današnjem evanđeoskom ulomku naziva obraćenje. Kaže onima koji su mu javili sudbinu Galilejaca: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ Slično ponavlja i za drugi slučaj iz crne kronike toga vremena. Umjesto nasilne reakcije koja izaziva novu nasilnu reakciju i tako u nedogled u spirali zla i umjesto nezainteresiranog bavljenja samim sobom i svojim životom koji ostavlja stvari onakvima kakve jesu bez brige za druge, Isus nas poziva da se obratimo. Čini to zato što je obraćenje jedini način koji može doprinijeti promjeni stvarnosti. U čemu je snaga obraćenja? Snaga obraćenje je u tome što udara na sam korijen nepravde i zla, a korijen svake nepravde i zla je grijeh. I snaga obraćenje je u tome što obraćenje ne pokušava mijenjati druge, koje najčešće niti ne možemo promijeniti, nego mijenja nas same. Pozivajući nas na obraćenje Isus nas poziva na promjenu mentaliteta, poziva nas da mi postanemo novi, obraćeni ljudi. I da kao obraćeni ljudi, ljudi s novim mentalitetom, promijenivši sebe počnemo mijenjati i svijet.
Bog je s nama strpljiv, ali i traži da donosimo plodove. To je poruka prispodobe o besplodnoj smokvi kojom završava današnje evanđelje, a koja nam predstavlja Boga kao onoga koji je strpljiv s nama ljudima i koji nam uvijek ponovo daje šansu. Možda zato još uvijek i postoji naš svijet. Ali dokle će? Ovom smo korizmom, koja je na osobit način vrijeme pogodno za obraćenje, dobili još jednu godinu milosti, još jednu šansu. Tko zna hoćemo li dobiti i još koju dogodine? Zato nemojmo otezati s obraćenjem. Iskoristimo ovo korizmeno vrijeme. Obratimo se i počnimo donosili plodove koji se od nas s pravom očekuju, plodove zauzetog služenja u ljubavi. Ono je uvijek posljedica istinskog obraćenja, dokaz da se ono doista dogodilo. I jedino je ono, uz pomoć Božje milosti koja zasigurno tad neće izostati, sposobno promijeniti svijet i učiniti ga boljim mjestom za sve.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1314
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3894