3. korizmena nedjelja u Godini vjere (C), 2013.

Isusova poruka ljubavi i Božjeg opraštanja već pune dvije tisuće godina kruži ovom zemljom i prenosi se s generacije na generaciju. Pa ipak, poganski mentalitet koji Boga prikazuje kao onoga koji kažnjava, a ljude kojima se događa zlo kao one koji su to zaslužili svojim ponašanjem, nije iščeznuo sa zemaljske pozornice, nego se uvije ponovno vraća, pa čak i kod onih od kojih bi to najmanje očekivali, od nas kršćana. Koliko god smo svjesni da ovakva razmišljanja nemaju smisla, ona ipak nisu tuđa ni našem suvremenom dobu u kojemu se mnogi snažno opiru kršćanstvu kao nečemu nazadnom, makar je kršćanstvo jedan od temelja zapadne kulture i civilizacije, dok se istovremeno zanose za praznovjernim i okultnim, a onda i olako pristaju na razmišljanja koja bolest, nesreće i smrt pripisuju Bogu ili nekakvom izvanjskom uzroku, umjesto da se s tim pojavama susretnu kao s prilikom za kvalitetnije preispitivanje svog života i svojih životnih izbora. U susretu s bolešću, nesrećom i smrću, sebe ili drugih oko sebe, možemo lakše shvatili što je u našem životu nevažno i sporedno, a što trajno i bitno i onda to trajno započeli slijediti. Takav postupak, a današnja nedjelja je poziv svima nama da učinimo baš to, zove se obraćenje. Obraćenje nije toliko obveza, koliko je blagoslovljena prilika, mogućnost koju još imamo. Gledamo li ovako na bolest i nesreće onda one za nas prestaju biti znak božanske kazne ili grijeha onih koje je to zlo pogodilo, a postaju upozorenje nama koji smo ostali, upozorenje da ovaj život nije vječan i da ćemo svi, prije ili kasnije, na ovaj ili ona način, morati suočiti s razaranjem svijeta koji poznajemo. Ovo je poruka koja baca novo svjetlo na suočavanje sa smrću i s tolikim ljudskim trpljenjem i tragedijama koje se svakog dana događaju na zemlji, a u kojima često najgore prođu oni koji su najnemoćniji. Ovo nam pomaže i da se ne izgubimo u besplodnim sažaljenjima nad svojom ili tuđom bolešću i nesrećom, nego da radije pokušamo bolje promisliti o sebi, svom životu i svojim životnim izborima, ali i o onom što možemo učiniti da na ovoj zemlji bude manje zla i da to zlo, ako ga već ne možemo spriječiti, umanjimo. Vjerujem da nam je za takvo što svima potreban svojevrstan izlazak iz egipatskog ropstva koji nam je navijestilo prvo čitanje, izlazak iz onog ropstva koje je, zajedno s opiranjima Izraelaca o kojoj je progovorio sv. Pavao u drugom čitanju, samo pralik onog istinskog obraćenje na koje nas poziva Isus i koje sa sobom također nosi poteškoće. Pravo pitanje u susretu s nesrećama, bolešću bližnjih za one koje Isus poziva na obraćenje, a danas smo to mi, nije, stoga, pitanje koje svi najčešće postavljamo: Tko je i gdje je Bog? koje je na svoj način postavio i Mojsije, jer Bog je uvijek Jahve, Ja jesam, Onaj koji jest s nama i za nas. Pravo pitanje koje često zaboravimo postaviti u bolestima i nesrećama je pitanje: Tko sam i gdje sam ja? To pitanje ima dva smjera.
Prvi smjer je onaj koji nas želi potaknuti da se ispitamo što smo mogli i možemo napraviti, ili nismo i nećemo, da bi bol i trpljenje drugih ljudi bili podnošljiviji. Dakako da ovo pitanje ide najprije u smjeru propitivanja jesmo li možda mi uzrok nečije boli jer to je najgori oblik trpljenja koji što prije trebamo ukloniti, a onda se nastavlja u tome da pokušamo vidjeti je li moguće ukloniti i druge uzroka, a ako ne onda barem njihove posljedice. U ovo razmišljanje se vrlo lijepo može uklopiti anegdota o pobožnom čovjeku koji je prolazio gradom i susreo djevojčicu pokidane odjeće koja je tražila milostinju. Prolazeći kraj nje pomisli: “Gospodine, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!” Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: “Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!” Odjednom je čuo jasan glas: “Ja sam već nešto učinio – stvorio sam tebe!”
Drugi smjer pitanja tko sam i gdje sam ja, a koje se na neki način nadovezuje na onaj prvi smjer je pitanje je smisla vlastitog života. Ljudski život je veoma krhak i svakome od nas se može vrlo lako dogoditi nesreća i svi ćemo, prije ili kasnije, biti umirući bolesnik. Smrt, a i sve ono što smrti vodi, nam se uvijek čini preuranjenom, iznenadnom, nepravednom i izaziva u nama pitanje zašto Bogu. Od tog pitanja u takvim trenucima, opravdanije bi bilo postaviti pitanje sebi samima dok smo zdravi i u snazi, dok nam sve ide i čini se da nemamo kraja, a istovremeno vidimo druge kako pate, a zašto meni još ne. Samo to me može ispravno pripremiti za one trenutke kad će se to i meni dogoditi. To što ja još nisam nastradao, a oni jesu, što ja još nisam umro, a oni jesu, što ja još nisam teško bolestan, a oni jesu, ono je što me potiče da mislim na prolaznost i smisao konkretnog život koji živim. Nemojmo čekati da nas nešto od nabrojenog pogodi da bi na tako počeli misliti. Tada to može biti kasno. Radije mislimo sada dok se još nije dogodilo, da bismo se na to ispravno pripremili. Zato Isus u današnjem evanđelju dva puta jasno upozorava: Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! On ovo ne čini zato što želi prijetiti, nego zato što nas želi upozoriti i potaknuti da shvatimo važnost ovog sada, trenutka koji živimo, jer ako ga ne shvatimo, ako se u ovom sada ne obratimo od onog što je sporedno i što će prije ili kasnije biti razoreno, u opasnosti smo da ne pronađemo smisao svoga života. To bi onda bila istinska tragedija, puno veća od one koju nam može zadati ovozemaljska nesreće i patnje. I upravo ovdje svoje mjesto pronalazi prekrasna prispodoba o besplodnoj smokvi koja, jer je besplodna, nema smisla. Jesam li, ma bolje, u kojoj sam mjeri ja sam sličan ovoj besplodnoj smokvi u mom biti čovjek, muškarac i žena, biti kršćanin, koliko i ja besplodno crpim tlo na kojem sam posađen – svoju obitelj, školu, društvo, Crkvu – i do kada ću to činiti, do kad će se to događati, kad ću izgubiti šansu za promjenu? Možda mi mnogi govore da sam promašen, da se ne mogu promijeniti, da nemam smisla. Isus u današnjem evanđelju, a to evanđelje je evanđelje nade za sve, poručuje da nije tako. Svi imamo šansu dok god smo živi! On nas upozorava na ono što će nam se dogoditi ako se ne promijenimo, ali nam istovremeno poručuje da imamo još šanse, da još nije kasno. Pokušajmo čuti tu njegovu poruku i iskoristiti šansu da bi donijeli onaj plod koji se od nas očekuje, plod koji će učiniti smislenim naše danas u sreći, kao i naše sutra u nesreći, bolesti, jer sutra, sutra već može biti kasno.
I dopustite mi da, sljedeći Isusov primjer služenja pričama za prenošenje poruke, ovo razmišljanje završim pričom koja slikovito dočarava pravi smisao života kojem težimo, a koji, ako nas ne bace u očaj ili u nama izazovu strah, nego nam pomognu shvatiti i živjeti prave vrijednosti, ni najgore nesreće ne mogu uništiti. Riječ je o priči iz knjige Aleksandra Solženjicina ‘Matrijanin dvor’ o materijalno posve siromašnoj, a opet duhovno vrlo bogatoj ženi koju on opisuje na ovaj način: Neshvaćena, napuštena čak i od muža, pokopala je šestero djece, ali nije izgubila biće spremno pomoći; tuđa svojim zaovama i sestrama, smiješna osoba, dostatno glupa da radi bez naknade, na kraju života nije imala ništa. Jednu prljavo bijelu kozu, hromu mačku, fikuse… Svi smo živjeli pokraj nje, a nismo shvatili da je ona bila pravednica bez koje, kako kaže poslovica, ni jedno selo ne može živjeti. Ni grad. Ni čitava zemlja.
Pokušajmo i mi biti takvi i tako živjeti da bismo, usprkos svemu što nam se događa i baš zato, našli smisao svog života i pomogli drugima da i oni učine isto.