Prihvatiti Isusa i njegov način biti Krist, a njegov način je blizina, suosjećanje, ljubav…, istinska je veličina, ona koja i one najmanje u kraljevstvu nebeskom čini velikima.
3. nedjelja došašća (A), 2019.
Prošle smo nedjelje u evanđelju mogli susresti odlučnog i samouvjerenog Ivana Krstitelja. Propovijed mu je bila jasna, a on siguran u svoje poslanje i poslanje onoga komu je trebao pripraviti dolazak. Danas susrećemo sasvim drugačijeg Ivana Krstitelja. Nije više siguran ni u sebe ni u svoje poslanje, a još je manje siguran u poslanje u onoga kojemu je pripravljao dolazak i nazočna ga pokazao. On koji je prošle nedjelje drugima davao lekcije danas postavlja pitanja: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Zbunilo ga je to što Isus kojega je pokazao kao Krista nije Krist na njegov način, odnosno nije, da se poslužim današnjim prvim čitanjem, Bog odmazde i naplate kakvoga je on propovijedao nego je, kako mu se Isus predstavio svojim odgovorom, Bog koji spašava: “Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.” Ivanu Krstitelju koji je, mogli bismo to i tako reći, prošle nedjelje pozivao druge na obraćenje, danas je i samome potrebno obraćenje.
Krist koji se ne objavljuje kao moćni kralj i sudac koji dijeli pravdu, čovjek odmazde i naplate, nego kao prijatelj ljudi, osobito slabih i grešnih, siromašnih i odbačenih, kojemu nije cilj odbaciti i kazniti nego spasiti, nastavit će zbunjivati ljude i nakon Ivana Krstitelja. Dogodit će se to religioznim vlastima Isusovog vremena, ali i njegovim učenicima koji su ga zbog toga u jednom trenutku izdali, zatajili, napustili. Ali, za razliku od svih njih, Ivan Krstitelj je mogao biti zbunjen, ali nije, kako za njega kaže Isus, bio strašljiv poput trske koju vjetar ljulja, niti potkupljiv poput ljudi u mekušastim haljinama i u dvorovima. On je, kaže Isus, bio prorok, dapače i više od toga. To što je bio odlučan, nepotkupljiv, prorok, čini ga najvećim od starozavjetnih ljudi, većim i od Abrahama, Mojsija, Davida… Ali ta mu veličina nije dostatna da bi razumio i prihvatio Isusa i njegov način biti Krist. Ivan Krstitelj mora postati najmanji. I u tome biti najmanji, odustati od sebe i svojih uvjerenja, da bi prihvatio Isusa i njegova uvjerenja. Biti najmanji je lijek i ozdravljenje, obraćenje Ivana Krstitelja, bez kojega on, uz svu svoju veličinu, ne bi mogao postati dionik kraljevstva nebeskoga i novozavjetne novosti kojoj je pripravio put.
Prihvatiti Isusa i njegov način biti Krist, a njegov način nije moć, njegov je način blizina, suosjećanje, ljubav…, istinska je veličina, ona koja i one najmanje u kraljevstvu nebeskom čini velikima. Nažalost, mnogi to ni danas ne razumiju. Zato ljudima držimo lekcije o tome kakvi su i kakvi trebaju biti. A trebali bismo se, kao i Ivan, ponajprije sami obratiti, ozdraviti… I, postavši maleni odreći se svoje samouvjerenosti kako bismo umjesto lekcija drugima i mi mogli početi postavljati pitanja. Samo tako možemo postati dionici kraljevstva nebeskoga, oni koji razumiju i prihvaćaju Isusa i njegovu logiku, to zašto on spašava, a ne kažnjava. I zašto je sa svima strpljiv. I zašto je važno da ni mi ne osuđujemo Boga, druge, sebe tražeći Boga kazne, nego da budemo, ako nam i nije sve jasno, strpljivi s Bogom, s drugima, ali i sa sobom samima, čekajući Boga koji, kako kaže Izaija, “sam hita da nas spasi!”
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2027
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4614