Prvo čitanje današnje liturgije nam je predstavilo proroka Jonu koji je od Boga pozvan i poslan u pogansku Ninivu da je pozove na obraćenje: „Niniva će biti razorena!“ Makar je prorok Jona bezvoljno odgovorio na Božji poziv i poslanje, jer su Ninivljani bili neprijatelji njegovog naroda, „Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše kostrijet, svi od najvećeg do najmanjeg … se obratiše od svoga zlog puta.“
Evanđelje nas je upoznalo s pozivom i poslanjem onoga kojemu je Jona tek navještaj, Isusa Krista, koji je rado prihvatio poziv i poslanje pozivom na obraćenje upućenim ne u poganskoj Ninivi nego, kako nas izvješćuje evanđelist, polupoganskoj Galileji: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Premda se i u ovom slučaju očekivao veliku uspjeh, dapače još veći jer propovjednik daleko nadilazi Jonu, to se nije dogodilo. Isusov poziv na obraćenje su čuli mnogi, ali uspio je dotaknuti i promijeniti samo nekolicinu. I mnogi od njih će u onom odlučnom trenutku pred njegovu muku i smrt koji su znak konačnog odbacivanja njegovog poziva, na sebe navući prokletstvo umjesto posta i kostrijeti, znakova obraćenja: „Krv njegova na nas i na djecu našu“ (Mt 27, 25). Pa čak će i oni rijetki koji se neće složiti s njegovom osudom – među njima su i ova četiri učenika koje je Isus prve pozvao – šutjeti u strahu koji ih je onesposobio da bi dignuli svoj glas i jasno stali na njegovu stranu.
Znači li ovo da su Isusov poziv i poslanje bili potpuni promašaj? Makar se to u trenucima muke i smrti moglo tako učiniti, ostaje činjenica da Isus i danas govori, da on i danas poziva na obraćenje, da ga i danas mnogi slijede. Muka i smrt nisu bile kraj. Muka i smrt nisu „punina vremena“, nego je to ono što je uslijedilo nakon muke i smrti, a uslijedilo je uskrsnuće. Evanđelja su pisana u svjetlu uskrsne vjere i u svjetlu uskrsne vjere trebaju biti čitana. Tek u svjetlu uskrsne vjere ona nekolicina koja ga nije osudila, a njima će se kasnije pridružiti i mnogi od onih koji su sudjelovali u njegovoj osudi, pronalazi snagu za izlazak iz svojih strahova. Uskrsnuće, a zatim još više Duh Sveti kojeg im je Uskrsnuli poslao, ih je otvorilo pravom shvaćanju svega onoga što im je Isus govorio i svega onoga što je on činio. I tek to im je pomoglo da se obrate i počnu živjeti na novi, drugačiji način nego do tada. Uskrsnuće će im pomoći da shvate svoju vlastitu bijedu i slabost, ali im dati i snagu da se izdignu iz svih onih preduskrsnih svađa, krivih shvaćanja, tvrdoglavosti, borbe za prva mjesta, naglosti… i obrate u nove ljude, apostole Isusa krista.
Ni nakon uskrsnuća se nije dogodilo obraćenje svih, kao što se to dogodilo u Ninivi, ali se je dogodilo nešto puno bolje. Obraćenje je kao mogućnost postalo trajno stanje. Nije, kao u slučaju Ninive, izumrlo s prvom generacijom. U svjetlu uskrsnuća su se najprije obratila prava četvorica i preostala sedmorica apostola, neke žene, pa trideset i dvojica poslanih učenika, a onda generacije i generacije kršćana kroz dvije tisuće godina povijesti Crkve koja se po definiciji uvijek i stalno obnavlja. U svakoj generaciji bilo je onih koji su čuli Isusov poziv na obraćenje i tim potaknuti odlučili svoj život uskladiti sa zahtjevima njegovog evanđelja. Bilo je, nažalost, uvijek i onih kojima je taj poziv, jer ga nisu željeli na pravi način čuti, trebalo uvijek ponovo ponavljati i posvješćivati. Nešto slično čini i Apostol u drugom današnjem čitanju koje je uputio Crkvi u Korintu želeći ih, a s njima i nas koji danas čitamo to njegovo pismo, upozoriti na potrebu obraćenja upozorenjem: „Vrijeme je kratko! … Prolazi obličje ovoga svijeta!“
Pavlovo upozorenje, a s tim povezan i Isusov poziv na obraćenje, odnose se i na nas današnje kršćane, Crkvu našeg vremena, ali i sve ljude dobre volje. Pokušajmo se s ovom savješću o kratkoći vremena na koju nas podsjeća Apostol, zaustaviti na Isusovom pozivu koji je upućen nama u polupoganskoj Galileji našeg vremena: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Da bismo bolje shvatili važnost ovog poziva zamislimo da je danas kraj svega što poznajemo i u tom se kontekstu upitajmo što bi bilo s nama, kakvima bi nas našao Krist? Ako bi on bio zadovoljan s onim što je pronašao, onda nam obraćenje nije potrebno i na nas se ne odnosi njegov poziv. Ali, ako on ne bi bio zadovoljan, onda nam je potrebno obraćanje. Obraćenje znači promijeniti svoj život koji smo u svojoj svakodnevici uskladili s logikom ovog svijeta i uskladiti ga s logikom Isusa Krista i njegovog evanđelja, logikom blaženstava, logikom ljubavi i milosrđa, logikom križa, pšeničnog zrna, upaljene svijeće itd. A ovo, priznajemo, nije lako. I ne samo danas. Nikad to nije bilo lako.
Danas je lako postati kršćanin, ali nije lako to biti. Zato je Isusov poziv na obraćenje i danas jednako aktualan kao i u trenutku kad je izgovoren. I uvijek će tako biti u našoj ovozemaljskoj stvarnosti. I zato je Isusu potrebno i još nešto. Potrebni su mu i oni koji će taj njegov poziv na obraćenje u njegovo ime nastaviti prenositi, kako bi taj poziv povezan s radosnom porukom o blizini kraljevstva Božjega stigao do svih onih koji ga trebaju čuti, do svakog čovjeka. Zato je Isus prolazeći uz Galilejsko more susreo i pozvao prve učenike koji krenuše za njim, makar toga nisu još bili svjesni, putem obraćenja kojemu će, zajedno s radosnom vijesti evanđelja, i sami postati propovjednici. Isus i danas susreće i poziva nove učenike i učenice, poziva mene i tebe, da krenemo za njim putem obraćenja kako bismo i mi postali navjestitelji obraćenja i radosne vijesti evanđelja drugima. Ne znam hoćemo mu li se odazvati. To ovisi o svakom od nas. Znadem da bismo to trebali učiniti, želimo li ne samo postati kršćani nego i biti kršćani. A znadem i nešto drugo. Znadem da ćemo krenemo li za njim, makar nesvjesno i polako, i mi shvatiti važnost tog našeg izbora onda kad prođe obličje ovoga svijeta koje spominje Apostol i kad se ono Isusovo „približilo se kraljevstvo Božje“ za nas pretvori u vječno sada.