I ove nedjelje Isus pokušaje da ga se iskuša i diskreditira pretvara u priliku za evanđeoski navještaj. Iako je pitanje: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“, postavljeno s lošom namjerom, ono nije nezanimljivo Isusovim suvremenicima, kao uostalom ni ono o porezu iz prošle nedjelje. Radi se o tome da se između čak 613 različitih odredbi i propisa, od toga 365 negativnih i 248 pozitivnih, izdvoji jedna jedina zapovijed. Ovo je ozračje u kojemu je spomenuto pitanje postavljeno Isusu. On u svom odgovoru sažima sve spomenute zapovijedi u dvjije za koje kaže da o njima „visi sav Zakon i Proroci“, dakle cjelokupni Stari zavjet: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svim umom svojim. … Druga, ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“
Iz Isusovog odgovora, koji moramo razumjeti u ozračju cjelokupnog evanđeoskog navještaja, možemo izdvojiti nekoliko važnih elemenata:
1. Bog kojeg smo pozvani ljubiti prvom zapovijeđu nije Bog kakvim su ga shvaćali Isusovi suvremenici i predstavljali farizeji i zakonoznanci, a što očituje i postavljeno pitanje. On nije Bog ljubomore i osvete, nije Bog koji čeka hoće li nas uhvatiti u kršenju bilo kojeg zakona, nego je Bog ljubavi, Bog milosrdni otac koji čeka kad ćemo se vratiti u kuću očevu i očinski zagrljaj. Shvaćena u ovom duhu prva zapovijed ljubavi prestaje biti zapovijed, a postaje poziv na ljubav prema Bogu koji je naš otac, Bogu koji nas voli. Taj poziv od nas ne traži samo riječi ili pobožne uzdahe, nego traži da mu se predamo u cjelini, da on za nas bude iznad i prije svega drugoga. Boga se, naime, može voljeti samo potpuno, dakle svim srcem, dušom, umom ili ga se uopće ne ljubi. Kad god nam je nešto ispred njega, bila to neka osoba ili stvar ili mi sami sebi s našim sebičnim interesima i željama, onda njega zapravo ne volimo. Bog nije i ne može biti ni nakon koga, a još manje nakon čega.
2. Iako je Isus bio upitan: ‘Koja je zapovijed najveća?’, a nije bio upitan koje su zapovijedi najveće, on je prvoj zapovijedi, riječima ‘druga ovoj slična’, dodao i drugu zapovijed. To je zapovijed ljubavi prema bližnjemu kao sebi samome. Tim je zapravo dvije zapovijedi, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, učinio jednom i jedinstvenom zapovijeđu, što je u konačnici i logično. Boga se voli na pravi način ako ga se traži i nalazi u bližnjima i bližnjega voli na pravi način ako se u njemu i kroz njega, posebno ako je riječ o onima najugroženijima, ljubi i nalazi Bog. To da se ljubav prema Bogu ne ispunjava vršenjem zakona, nego da se izvršava ljubavlju prema bližnjemu i obrnuto, da se u ljubavi prema bližnjemu pokazuje ljubav prema Bogu, Isusova je istinska novost. Ima, međutim, ovdje još jedna novost koju ne smijemo zaobići, osobito jer nas tome želi usmjeriti i prvo čitanje, a ta je da nam bližnji nije više samo onaj tko je naše krvi, član naše obitelji i naroda, nego da je to svaki čovjek potreban toga da mu budem bližnji, svaki čovjek potreban moje pažnje, ljubavi, blagog pogleda, tople riječi… Krv, obitelj, narod… nisu više prepreka. Oni su tek oni od kojih trebamo krenuti u poslušnom odazivanju na Isusov poziv da bližnjeg ljubimo kao samoga sebe.
3. Veza između ovih dviju zapovijedi je tolika da ako ne vršiš jednu ne vršiš ni drugu. Ne može se na pravi način voljeti ljude, a ne voljeti Boga koji ih je stvorio na svoju sliku i koji ih ljubi više nego mi možemo zamisliti, bez obzira tko su, odakle su, što su, pa čak i kakvi su, niti se, s druge strane, može ljubiti Boga, a ne ljubiti čovjeka koji je njegovo stvorenje i to posebno u liku najpotrebnijih koji su njegovo svakodnevno očitovanje među nama.
„Učitelju, koja je zapovijed najveće u Zakonu“, dvije tisuće godina kasnije? Crkva ima svoje zakone, a preuzela je i neke starozavjetne. Shvaćamo li ih kao što su to činili Isusovi suvremenici, onda nam oni nisu ništa drugo doli opterećenje koje s pravom trebamo odbaciti. Shvaćamo li ih, međutim, u duhu Isusovog tumačenja starozavjetnih zapovijedi, a taj duh je izražen kroz dvije zapovijedi ljubavi, onda će te zapovijedi za nas i druge oko nas prestati biti opterećenje, a postat će obogaćenje. Tada se nećemo miriti s minimumom koji one nalažu, nego ćemo postići maksimum na koji nas poziva ljubav prema Bogu svojemu „svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim srcem svojim“ i „bližnjemu svome kao sebi samome.“ I tad ćemo dobro razumjeti što je želio reći papa Franjo ovako opisujući Crkvu koju je s radošću i zahvalnošću gledao i slušao na Izvanrednoj Sinodi o obitelji: „To je Crkva, vinograd Gospodnji, Majka i Učiteljica, koja se ne boji zasukati rukave i zaviti ljudi rane uljem i vinom (Usp. Lk 10, 25-37); koja ne gleda čovječanstvo iz staklene utvrde kako bi ga sudila ili dijelila ljude. To je Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva koju čine grešnici potrebni Njegovog milosrđa. Ovo je Crkva, prava zaručnica Kristova, koja želi biti vjerna svom Zaručniku i svom nauku. To je Crkva koja se ne boji jesti i piti s bludnicama i javnim grešnicima (Usp. Lk 15), Crkva koja ima širom otvorena vrata za potrebne i pokajnike, a ne samo pravedne ili one koji sebe smatraju savršenima. To je Crkva koja se ne srami svojeg palog brata i ne pravi se da ga ne vidi, već se naprotiv osjeća sudionicom i dužnom podići ga i ohrabriti na put, te ga prati prema konačnom susretu sa svojim Zaručnikom, u Nebeskom Jeruzalemu.“