Biblijski Bog je Bog kojemu je stalo do svakog čovjeka, a osobito onog slabog i ugroženog. Puno je svetopisamskih mjesta kojima bismo se mogli poslužiti da bismo ovo potvrdili. Današnja liturgija je izabrala ulomak iz Knjige Izlaska. U ovom se ulomku Bog zalaže za strance kojima ne smije biti činjena nepravda, udovice i siročad koji ne smiju biti ucviljeni te siromahe koji ne smiju biti potlačeni lihvarskim kreditima i kamatama te ostavljeni bez osnovnih životnih potrepština. Ovo je, u odnosu na druga zakonodavstva tog vremena, a nažalost i u odnosu na neka suvremene zakonodavne propise, bio velik iskorak u čovjekovu korist. Taj iskorak pokazuje da je Bog Izraela drugačiji Bog od drugih koji to zapravo niti nisu, ali i da je izraelski narod drugačiji od drugih naroda.
Nažalost, kao što je izraelski narod često lutao između vjere u Boga i poganskih božanstava, tako je često lutao i u pravom razumijevanju ovih zapovijedi. S vremenom se dogodilo to da, iako su Božje zapovijedi bile veoma jednostavne jer su u središte stavljale čovjeka i njegovo dobro, zapravo više i nisu bili sigurni što to Bog zapovijeda i koje su to zapovijedi doista važne. U Isusovo vrijeme se učilo da u Bibliji postoji čak 613 zapovijedi, od čega su 365 negativnih, dakle ono što se ne bi smjelo činiti, a 248 pozitivnih, dakle ono što bi trebalo činiti. Neki su smatrali da su sve ove zapovijedi jednako važne. Drugi da bi ipak trebalo postojati neko stupnjevanje. Neki su držali da je temeljna zapovijed poznati Shema Israel (Čuj Izraele), koji govori o ljubavi prema Bogu sa svim srcem, dušom i snagom. Drugi su u središte stavljali ljubav prema bližnjima. Među njima osobito je poznat rabin Hilel (oko 70. pr. Kr. – oko 10. pr. Kr.), jedan od najvažnijih židovskih učitelja u povijesti, koji je sav Zakon sveo na jednu rečenicu: Što ne želiš da drugi učini tebi, ne čini ni ti drugome! Ovo je sav Zakon, a sve ostalo je komentar. Ovo je otprilike okvir u kojemu su farizeji, ponovo s namjerom da ga iskušaju, Isusu postavili pitanje o najvećoj zapovijedi u Zakonu. Iz njihovog se pitanja može naslutiti da su prema njima sve velike i da ih zanima postoji li i ona najveća i, ako da, koja je to.
Isusov odgovor, u kojemu je on preuzeo i u njega uklopio dva najpoznatija smjera, pokazuje da mu je poznata rasprava koja se vodila između različitih teoloških škola njegova vremena po ovom pitanju. U ovom se smislu čini kao da njegov odgovor ni po čemu nije nov. Ipak pravo značenje tog Isusovog odgovora nalazi se u naglascima koje je dao citirajući dvije starozavjetne zapovijedi, njihovom međusobnom povezivanju i pojednostavljenju koje je učinio svođenjem Zakona i Proroka, dakle cijelog Svetog pisma, na te dvije zapovijedi.
Kad je riječ o naglascima, onda su to već oni starozavjetni naglasci koji su nalagali da se Boga ljubi svim srcem, svom dušom i svim umom. Oni koji su mu postavili pitanje su znali zapovijed, ali su, kao i mi danas, zaboravili onaj pridjev „svim“. Što znače taj pridjev uz svaku pojedinu imenicu? „Svim srcem svojim“ ljubiti Boga znači da u našem srcu ne bi smjelo biti mjesta za druga božanstva i druge interese osim Boga i onih Božjih interesa. Kad god mi je netko ili nešto ispred Boga, ne mogu reći da Boga ljubim svim srcem. Ljubiti Boga „svom dušom svojom“ znači ljubiti ga čitavim svojim životom. A Boga ljubi čitavim svojim životom može samo onaj tko se sposoban odreći svojih životnih planova i prihvatiti onaj plan koji Bog ima s njim. Ponekad to traži i herojsku žrtvu, sve do dara vlastitoga života. I konačno ljubiti Boga sa „svim umom svojim“ znači ne zaustaviti se samo na osjećajima, Boga se zapravo i ne može ljubiti samo osjećajima, nego se truditi razumjeti Boga s ljubavlju otkrivajući razumske razloge svoje vjere i nade koju ona u sebi nosi.
Povezujući dvije zapovijedi, onu prema Bogu kao najveću i onu prema bližnjemu kao sličnu, a zapravo njoj jednaku, Isus je ljubavi prema bližnjima dao jednaku vrijednost koju ima ljubav prema Bogu. Ovo je istinska novost koja je tim viša što pojam bližnji u kontekstu Matejevog evanđelja, a ono mu jest kontekst, uključuje sve ljude, osobito one koji su gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, u tamnici, pa čak i vlastite neprijatelje.
Povezivanje ovih dviju zapovijedi u jednu jedinstvenu zapovijed u novozavjetnim spisima drugih autora, osobito u spisima evanđelista Ivana i spisima apostola Pavla, će dovesti do toga da je ljubav prema Bogu mjeri ljubavlju prema bližnjima. Kao takva ljubav prema bližnjima, osobito na Isusov način, će postati glavna zapovijed. Ovo povezivanje i svođenje ljubavi prema Bogu na jednu jedinstvenu zapovijed ljubavi prema bližnjemu onako kako je Isus nas ljubio, koje je na kraju dovelo i do toga da se ljubav prema Bogu, svim srcem, svom dušom i svim umom, prepoznaje u ljubavi prema bližnjima kakvom je Bog ljubio i ljubi nas, bilo je nužno da nam se ne bi dogodilo ono što se drugim religijama znalo događati i događa, a to je da ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu postanu jedna drugoj konkurencija. Ljubiti Boga ne znači oduzeti nešto bližnjemu da bismo dali Bogu. Bog Isusa Krista ne traži ništa za sebe. On sam je Bog koji služi drugima, svojoj braći i sestrama. Ljubiti njega znači činiti ono što i on čini, znači služiti svojoj braći i sestrama. To je ljubav koja uključuje sve i ne isključuje nikoga, a osobito uključuje one koji su najpotrebniji toga da im se učinimo bližnjima.
Naravno, o ljubavi prema bližnjima treba manje govoriti, a više je živjeti. Kad se to dogodi onda ona u sebi ima „zaraznu“ snagu, kako to svjedoči i sv. Pavao u današnjem ulomku iz Poslanice Solunjanima u kojoj on nastavlja hvaliti tu kršćansku zajednicu, da bude prenesena drugima i da je i oni žive. Solunjani su se od idola mogli obratili k Bogu da bi služili Bogu živom, a njemu se služi ljubavlju, zato što su među njima sv. Pavao i njegovi sudrugovi bili oni koji su im služeći Bogu živome služili s ljubavlju. Budimo i mi nasljedovatelji njihovi i Gospodinovi! Neka i u našem životu i našim odnosima zarazu Covida-19 nadomjesti „zaraza“ ljubavi prema Bogu koja se živi u djelotvornoj ljubavi prema bližnjima!