Današnja liturgija nam je predstavila dvije udovice. Prva je žena udovica iz Sarfate sidonske, poganka, koja je, odvajajući od svojih usta i usta svoga sina, nahranila Božjeg proroka Iliju. Druga je žena udovica koju nam je predstavilo današnje evanđelje i koja je, iako je to bilo sve što je imala, ubacila u hramsku riznicu „dva novčića“ ili, kako Isus kaže, „sav svoj žitak“. Obje ove žene udovice su pokazale velikodušnost koja dobiva dodatno na važnosti kad je se usporedi s odglumljenom velikodušnošću pismoznanaca za koje Isus kaže da sve što čine, čine zato da ih ljudi vide, odnosno da bi dobili „prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama.“
U Svetom pismu je uobičajena podjela na bogate i siromašne, ali se pogled na tu podjelu mijenjao tijekom biblijske povijesti. Iako to nije jedinstven stav te već u Starom zavjetu postoje brojna mjesta koja predstavljaju Boga kao onoga koji je na strani siromaha, sjetimo se samo Izabranog naroda koji robuje u Egiptu, siromaštvo se u Starom zavjetu smatralo Božjom kaznom za nevjernost Zakonu i Savezu s Bogom, a bogatstvo znakom Božjeg blagoslova i ispravnosti života usklađenog sa Zakonom i Savezom s Bogom. S Isusom, koji je sam siromah i u svojim istupima pokazuje veću naklonost prema siromasima, radikalno se mijenja pogled na ovu pojavu. Današnji evanđeoski ulomak i isticanje primjera siromašne udovice, uz istovremenu kritiku pismoznanaca i bogataša, samo je jedan u nizu evanđeoskih događaja u kojima je Isus izrekao svoje temeljno opredjeljenje za siromahe, ali i stav da siromaštvo samo po sebi više nije znak prokletstva i nevjernosti Bogu, kao što ni bogatstvo samo po sebi nije više znak blagoslova i vjernosti Bogu.
Isusovo opredjeljenje za siromahe ne znači odbacivanje onih koji su bogati, a niti znači prihvaćanje i veličanje stvarnog materijalnog siromaštva i bijede, koji su bili i ostaju sramota na licu čovječanstva. Njegovo opredjeljenje za siromahe nije samo po sebi niti opredjeljenje za stvarne siromahe, iako se na drugim mjestima s njima poistovjećuje. Njegovo opredjeljenje za siromahe je opredjeljenje za siromahe duhom koje je naveo u prvom blaženstvu: „Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 3). U duhu ovog blaženstva možemo promatrati i udovica iz današnjeg evanđelja, a s njom i onu iz Sarfate sidonske. One nisu blažene zato što su stvarno materijalno siromašne, nego su blažene, i istaknute kao primjer, jer su slobodne od navezanosti i na ono malo što su imale. I u toj svojoj slobodi od imati, mogla su, s pouzdanjem u Boga koji nikad ne napušta svoje siromahe, u hramsku riznicu ubaciti „sav svoj žitak“, odnosno podijeliti onu posljednju „pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču“. Isto tako, pismoznanci i bogataši iz evanđelja nisu istaknuti kao loš primjer zato što su bili stvarno materijalno bogati, evanđelje o tome uopće ne govori, nego zato što su bili navezani na ono imati: „duge haljine, pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama“, odnosno zato što nisu bili siromasi duhom, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u Boga, a ne u sebe i svoju imovinu. Isusu u njegovom opredjeljenju za siromahe zapravo nije važno je li netko stvarno siromah ili bogataš – i siromah može biti navezan na imati ono što nema, kao što i bogataš može biti slobodan od onoga što ima – nego mu je važno čovjekovo temeljno opredjeljenje za biti ili za imati. Onaj koji ima temeljno opredjeljenje za imati je bogataš duhom, pa i kad je stvarni siromah. Onaj tko ima temeljno opredjeljenje za biti je siromah duhom, pa i kad je stvarni bogataš.
Što ovo znači za nas i naše vrijeme? U međuvremenu su prošla gotovo dva tisućljeća, promijenile su se civilizacije i društvena uređenja, a ljudi i njihovo ponašanje u odnosu prema bogatstvu i siromaštvu su ostali isti. I danas, kao i onda, ima onih koji imaju temeljno opredjeljenje za imati, odnosno onih koji smatraju da je bogatstvo znak Božjeg blagoslova, a siromaštvo Božjeg prokletstva, onih koji čine dobro isključivo zato da bi bili viđeni i dobiju „pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama.“ Nažalost, i u današnjoj Crkvi, kao i u vjerskoj zajednici Isusovog vremena, ima onih koji, ako je vjerovati napisima o vatikanskim novčanim aferama, a čini se da nema razloga da im ne vjerujemo, „proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.“ Ali, srećom, ima i onih koji su svojim temeljnim opredjeljenjem opredijeljeni za biti, onih čine dobro stavljajući u „hramsku riznicu“, na čast Bogu i iz ljubavi prema ljudima, sve što imaju, „sav svoj žitak“.
Isus, po svojoj Crkvi predvođenom papom Franjom i usprkos svim aferama koje pokazuju da ni u Crkvi sve ne funkcionira onako kako bi trebalo, jasno poručuje i svojim današnjim učenicima kao što je to poručivao svojim prvim učenicima: „Čuvajte se pismoznanaca!“, prokazujući te današnje „pismoznance“ i u samoj Crkvi: „Također u Crkvi postoje oni koji se, umjesto da služe, da misle na druge, da postavljaju temelje, služe Crkvom: karijeristi, navezani na novac. Koliko smo vidjeli takvih svećenika, biskupa“ (Papa Franjo, Jutarnja meditacija u Domu svete Marte, 6. 11. 2015.). Istovremeno nam Isus i danas ukazuje na primjer siromašne udovice, a u toj siromašnoj udovici zapravo na sebe samoga i svoj primjer. Naime, upravo je Isus onaj koji je, poput siromašne udovice iz današnjeg evanđeoskog ulomka „postao – kako piše papa Franjo u enciklici Radost evanđelja, pozivajući se na jedan govor pape Benedikta XVI. – siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (EG, 198), stavljajući Bogu Ocu na raspolaganje sve što je imao, „sav svoj žitak“.
Ovaj naš današnji pogled s Isusom na naše „pismoznance“, odnosno naše „bogataše“ koji „u riznicu“ ubacuju mnogo, ali od svoga suviška i zbog svojih interesa, i na našu „siromašnu udovicu“ koja ubacuje dva novčića, ali u njima „sve što je imala, sav svoj žitak“, nije i ne smije biti povod za besplodnu kritiku kardinala, biskupa, svećenika, vjernika i Crkve općenito, nego jest i treba biti prilika za ispit savjesti svakog od nas i svih nas zajedno. Koje je naše temeljno opredjeljenje, za imati ili za biti, odnosno jesmo li mi, mi kao pojedinci i mi kao Crkva, ja kao svećenik i biskup i ti kao vjernik, među onim koje interesira samo njihovo vlastito dobro i interesi ili smo ipak, uz sve naše slabosti, više među onim drugima, onima koji su spremni darovati svoje vrijeme, snage, sposobnosti, darove, osmjeh… Bogu, stavljajući sve to s pouzdanjem u njegove ruke, da bi on s tim mogao poslužiti našu braću i sestre i po nama izvršiti ono poslanje koje ima u ovom našem svijetu i vremenu?
Nije dovoljno samo ispitati svoju savjest. Nakon svakog ispitivanja savjesti potrebno je, svjesni onoga što nam poručuje današnji ulomak iz Poslanice Hebrejima, a to je da je „ljudima jednom umrijeti, a onda na sud”, početi mijenjati svoj život živeći na novi način i usklađujući se svaki dan sve više s Isusom Kristom i njegovom primjeru potpunog predanja Ocu, u predanom služenju braći i sestrama.