Naše kršćansko poslanje je biti Isusovi anđeli i u njegovo ime skupljati njegove izabranike. Ovo pred nas stavlja dvostruki zahtjev: da budemo anđeli svoje progonjene braće i sestara diljem svijeta i da budemo anđeli koji će strpljivo i s ljubavlju obnavljati i ozdravljati Crkvu iznutra.
33. nedjelja kroz godinu (B), 2018.
Isusov slikovit i apokaliptički govor o kraju svijeta – sličan onom proroka Danijela koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje – nije navještaj suda i kazne, prijetnja ili upozorenje, nego je utješna poruka kršćanima svih vremena.
To je ponajprije utješna poruka kršćanima Markovog vremena koji su se suočavali s dva velika iskušenja. Prvo iskušenje su bili progoni zbog kojih su mnogi od njih bili ubijani. Koliko god je u njima postojala snažna vjera koja im je davala snagu i koja nam je darovala toliko mučenika iz prvih kršćanskih vremena koji su postali pravo sjeme crkvenog rasta i razvoja, ipak to nije bilo lako podnositi. Osobito je teško i bolno bilo podnositi nasilan gubitak bližnjih i strah hoću li ih ja biti dostojan kad na mene dođe red. Drugo, još veće iskušenje su bile unutarcrkvene nesloge i izdaje pojedine braće u vjeri koje su, više nego li sami progoni i mučenja od kojih je, uostalom Crkva rasla i razvijala se, čitavu Isusovu stvar polako dovodile u pitanje. Marko kršćanima koji su progonstvima bili ožalošćeni i prestrašeni, a podjelama sablažnjeni, želi dati nadu, prisjećajući se Isusovih poruka o tome da će se to dogoditi, ali i njegovog obećanja da to nije kraj, da će doći trenutak kad će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I da će on kad dođe razaslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. Ovo skupljanje Božjih izabranika nije nekakvo podmirivanje računa, nego je Isusovo spasenje.
To je utješna poruka također kršćanima svih drugih vremena povijesti koji se u većoj ili manjoj mjeri suočavaju s ove dvije iste kušnje. Nekad je primjetnija jedna, nekad druga, ali obje su prisutne. I obje imaju iste one učinke na Isusove učenike kao što je to bilo i u prvim kršćanskim stoljećima. Tako je i u Crkvi našeg vremena. I u njoj, s jedne strane, primjećujemo mnoge kršćane koji trpe, a i umiru, zbog svoje vjere u Isusa Krista i njegove poruke spasenja. Podsjetit ću da smo nedavno u Dubrovniku održali molitveno-meditativnu večer pod nazivom „Noć svjedoka“ o mučeništvu svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika u raznim zemljama svijeta i da smo tad, uz slike i kratke životopise mučenika našeg vremena, mogli čuti podatak da u današnjem svijetu jedan od deset kršćana na neki način nema slobodu u ispovijedanju svoje vjere i da godišnje smrtno strada oko 20-30 svećenika. Osim klasičnih razloga zbog kojih se to događa sve češći su uzrok progonstva i ubojstva kriminalne organizacije kojima u nekim zemljama, poput Meksika koji prednjači po ubojstvima katoličkih svećenika, smeta zauzet rad crkvenih ljudi za najsiromašnije. Nažalost, s druge strane, u Crkvi istovremeno primjećujemo i onu drugu stranu, onu grešnu stranu, one unutarcrkvene nesloge i izdajstva Isusa Krista i njegovog poslanja, koja kao da čitavu Isusovu stvar stavljaju u pitanje. Nije puno potrebno govoriti kako bismo predočili bolno stanje Crkve našeg vremena, koju je, upravo zbog te situacije, kardinal Ratzinger – sadašnji papa u miru Benedikt XVI. – opisao kao lađu koja tone, pušta vodu na sve strane i njivu na kojoj vidimo više kukolje nego žita. O tome se, uostalom i za razliku od onog prvog, svaki dan na veliko piše i govori. A i sami svojim grijesima, svojom kršćanskom neautentičnošću, tome djelomično doprinosimo. I obje ove situacije, ona prva koja nas žalosti i plaši i ova druge koja nas žalosti i sablažnjava, imaju potrebu za utjehom koju može donijeti samo Sin Čovječji koji na oblacima s velikom moći i slavom ne da bi nas kaznio – kad bi to činio tko zna gdje bismo završili – nego da bi nas spasio. I da bi razaslao anđele i sabrao svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
Da bi se to dogodilo, da bi ljudi našeg vremena imali nadu, nije međutim dovoljno čekati dan kad će Sin Čovječji doći. Potrebno je prisjetiti se – o tome ćemo osobito razmišljati uskoro u vremenu došašća – da je Sin Čovječji već došao. I da je već razaslao svoje anđele kako bi sabrao svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. Uostalom, poslanje Crkve i svakog njezinog člana je biti anđeo ljudima svih vremena i do kraja zemlje. Naše kršćansko poslanje je biti Isusovi anđeli i u njegovo ime skupljati njegove izabranike. Njegovi su anđeli svi oni koji, svatko u svom zvanju surađuju s Bogom i njegovim planom spasenja za sve ljude. Ovo pred nas stavlja dvostruki zahtjev. Prvi je da svojom molitvom, ali i drugom pomoću i podrškom, budemo anđeli svoje progonjene braće i sestara diljem svijeta. Ne smijemo dozvoliti da se njihov glas ne čuje. Mi trebamo biti njihov glas. Drugi je da budemo anđeli koji će strpljivo i s ljubavlju obnavljati i ozdravljati Crkvu iznutra omogućujući joj da se kroz krizu koju prolazi pročisti i ponovo postane ono što je od Krista poslana biti u vremenu i prostoru, da bude i ostane trajni znak njegovog spasenja i otvorena vrata njegovog milosrđa i ljubavi za sve.
Ako se stvar ovako gleda onda, čini mi se, postaje suvišno kad će se to dogoditi jer u tom slučaju se to počelo događati već sada. Možda ne još u punini, ali da u znaku, onom poput smokve, koja svojim lišćem, posljednja između svih stabala, pokazuje da je zima došla svome kraju, da je stiglo prolijeće, da je ljeto blizu.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1013
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3636