Bog ne gleda tko je tko. On gleda ono što je u srcu. I u srcu svakog od nas vidi čovjeka potrebna ljubavi.
4. nedjelja korizme (A)
Usvojimo Isusov pogled na ljude
Pripovijest o Isusovom susretu sa slijepcem od rođenja i njegovom ozdravljenju je pripovijest u kojoj je, slično kao i u prošlonedjeljnoj pripovijesti o susretu sa Samarijankom, opisan proces rasta u vjeri. Taj proces započinje susretom s Isusom, ozdravljenjem i prosvjetljenjem u vodi koja predstavlja krštenje, a nastavlja postupnim rastom u spoznaji Isusa, odnosno učenju i osvjedočenju u ono u što vjerujemo. Za slijepca od rođenja, kao i za nas na samom početku rasta u vjeri, Isus je bio običan čovjek, zatim je postao prorok i Božji čovjek, a na kraju i Gospodin, kako su prvi kršćani nazivali Isusa i ispovijedali vjeru u njegovo uskrsnuće.
U ovoj je pripovijesti, kao i u drugom čitanju koje nam nudi ulomak iz Poslanice Efežanima, snažno naglašen kontrast između tame koja predstavlja sile zla i svjetla koje predstavlja Boga. Slijepac je, premda nije osobno sagriješio i njegovo stanje nije posljedica osobnog grijeha, rođen i živio u ovom prvom kontekstu, ali mu je Isus omogućio da iz tog konteksta postupno prijeđe u ovaj drugi kontekst, odnosno da progleda i otvori se svjetlu i usmjeri prema Bogu. U njemu možemo prepoznati one koji su povjerovali i prihvatili Isusa kao Gospodina i Krista i iz tame prešli u svjetlo. Ne možemo, međutim, reći da se to događa svima koji se susretnu s Isusom i onim što on čini. To nam želi poručiti i evanđelist uvođenjem u cijelu ovu priču i drugih ljudi. Svatko od njih ima svoju posebnu značajku i poseban odnos, kako s Isusom, tako i sa slijepcem koji je ozdravio.
Tu su oni koji su prije viđali slijepca kao prosjaka i na svoj način, iako nisu fizički slijepi, pripadali njegovom svijetu, a sada ga vide zdrava, drugačijega. To je susret onih koji su kao i on bili daleko od Isusa i s iznenađenjem gledaju promjenu koju je na njemu učinio susret s njim. Zainteresiralo ih je njegovo iskustvo, odnosno promjena koju vide, postavljaju mu pitanja, zanimaju se za onoga tko ga je ozdravio, ali se, nakon svega, ne odlučuju za nešto više, ne uspijevaju izgraditi vlastiti stav i oblikovati vlastito mišljenje o Isusu, nego se prepuštaju mišljenju farizeja i predstavnika vlasti kojima su odveli slijepca da bi o svemu čuli njihovo mišljenje. U njima možemo lako prepoznati sve one koji nemaju vlastite stavove nego svoje stavove usklađuju s javnim mnijenjem.
Tu su, dakle, i farizeji i predstavnici vlasti. Oni ne znaju tko je slijepca ozdravio – možda tek sumnjaju – ali se prema onome tko je to učinio odnose kao prema svome neprijatelju. Teško je stanje slijepila u kojem se nalaze. Slijepac je bio slijep i to je znao. Zato je i mogao ozdraviti. I oni su slijepi. Ali to ne znaju. Zato ne mogu ozdraviti. Slijepi su ne zato što ne vide, nego zato što ne žele prihvatiti ono što vide. I još više. Žele zataškati i promijeniti to što vide jer se ne uklapa u ono što misle da bi trebali vidjeti. U dobru traže elemente zla i razlog za njegovo odbacivanje. Zanimljivo je pratiti njihov dijalog sa slijepcem koji pokazuje kako oni upadaju sve dublje u tamu i kako ih to sve više udaljava i od Isusa kojega nisu nikad prihvatili, ali i od slijepca kojega su izbacili iz svoje zajednice. U njima je lako prepoznati židovsku vjersku zajednicu evanđelistova vremena koja je iz svoga zajedništva isključila kršćane, ali i sve one koji kroz povijest bez nekog posebnog razloga i opravdanja, a nerijetko i učinjenog dobra, odbacuju Isusa zbog predrasuda o njemu i onima koji su njegovi.
Tu su i slijepčevi roditelji. Oni znaju istinu, vide promjenu koju je na njihovom djetetu učinio Isus, odnosno vjera u njega, ali nisu spremni ni za što više, jer zbog vjere u Isusa nisu spremni izložiti i kompromitirati svoj trenutni položaj i onu komotnost koju on sa sobom nosi. Nažalost, moguće je da se isto dogodi i u okvirima kršćanske zajednice u kojoj se u tom slučaju ne ostaje zbog uvjerenja, nego zbog vlastite komotnosti i nespremnosti za rizik.
Tu su, konačno, i Isusovi učenici. Možda se može reći da su tu prvenstveno oni, a u njima i svi mi kršćani. Nama se je najlakše prepoznati u njima. Nije sve ono što se tiče učenika u evanđeljima dobro. Dapače, češće je loše. Razumljivo je to. Učenici, kao uostalom i mi, nisu dovršeni. Oni su u procesu rasta i sazrijevanja u vjeri. Slijede Isusa, ali još uvijek ne dijele njegov pogled na ljude. Zato današnje evanđelje, iako to ne piše, i njih predstavlja kao slijepce. A slijepi su jer druge vide očima zamagljenim od predrasuda, a ne Isusovim očima. Ovo evanđeoski ulomak povezuje s prvim čitanjem i izborom Davida za kralja. Primjećujemo da je čak i veliki prorok Samuel, istina na jedan drugačiji način, bio slijep i podložan predrasudama. Mislio je da Bog bira velike i snažne. A Bog je birao i bira slabe. „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Malenost i beznačajnost je od početka Božji kriterij u izboru ljudi da budu dionici njegove povijesti spasenja. Na kraju će u Isus i njegova malenost postati i kriterij spasenja. Nije to bez razloga. Samo oni koji su maleni dozvoljavaju Bogu da zahvati u njihov život i svojom ljubavlju dotakne i pokrene njihovo srce.
Pokušajmo ovo što se tiče učenika primijeniti na nas i ovu našu ovogodišnju korizmu. A ove je godine naša korizma doista korizma, pustinja i kušnja u svakom smislu. To ipak ne mora biti posve loše. Virus koji je sve blokirao nam može biti prilika da ponovno postanemo maleni, a tim i prikladni Božji partneri u djelu spasenja. Istovremeno, jer virus ne bira po našim ljudskim kriterijima i podjelama koga će zaraziti, a koga ne, jedini kriterij koji ga privlači je živo ljudsko biće, ovo nam je izvrsna prilika da se oslobodimo predrasuda koje su nas dijelile i dijele i da postanemo jedinstveni – ljudi za ljude – gledajući se međusobno Božjim pogledom. A Bog ne gleda tko je tko. On gleda ono što je u srcu. I u srcu svakog od nas vidi čovjeka potrebna ljubavi.
Za one koji žele više:
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2261
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4878