Liturgija prošle nedjelje pozvala nas je kroz prispodobu o neplodnoj smokvi na razmišljanje o Božjoj strpljivosti, dok nas ova četvrta korizmena nedjelja, poziva na razmišljanje o Božjem milosrđu. Prvo čitanje nas je izvijestilo o Božjem milosrđu prema jednom narodu s kojeg je Bog odlučio skinuti sramotu egipatsku pomažući mu da se iz ropstva vrati u zemlju obećanja. Slavlje Pashe nije samo sjećanje na izlazak iz Egipta, nego i radosna proslava završetka putovanja koji označava početak blagovanje uroda zemlje u koju su došli i prestanak padanja mane koja im je tijekom čitavog puta bila popudbina. Drugo čitanje proširilo je govor o Božjem milosrđu na sav svijet. Božje milosrđe ne odnosi se više samo na jedan narod, nego tko god je u Kristu, novi je stvor … jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio tako što njega koji ne okusi grijeha … za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Prihvaćanje Božje ponude u Isusu Kristu, ne ovisi više o Bogu, nego isključivo o nama. Zato nas Pavao i zaklinje: Dajte, pomirite se s Bogom!
Vrhunac ove poruke o bezgraničnom Božjem milosrđu nudi nam današnje evanđelje i prekrasna Prispodoba o izgubljenom sinu, neki predlažu da se nazove Prispodoba o rasipnom ocu, koja govor o Božjem milosrđu spušta na osobnu razinu. Izgubljeni sin ima snove o slobodi izvan očeva doma. Ti snovi koštaju. Zato on od oca traži svoj dio imanja. Treba mu da bi ostvario svoje snove. Iako nije imao pravo na dio očeva imanja, jer nitko nema pravo na dio imanja dok je otac živ, otac je udovoljio njegovoj volji. Snovi o životu i slobodi izvan očevog doma mogu biti ostvareni. Nakon nekoliko dana … pokupi sve i otputova. Život je zanimljiv, lijep i ugodan daleko od oca dok smo bogati, snažni, zdravi i mladi, ali taj život je vrlo rizičan i opasan. Slobodni od oca, postajemo robovi svojih želja koje nitko i ništa ne može utažiti, a sa željama i svih onih koji nam lažno obećavaju da ih mogu i žele utažiti. Želio se – kaže prispodoba – nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Izgubljeni sin živi iskustvo izabranog naroda u Egiptu. Potrebno mu je oslobođenju koje u dubini svoga razočaranog srca, ondje gdje su se raspršili svi njegovi snovi, pronalazi sjećanje na oca i prošlost u očevu domu. U tom trenutku u izgubljenom sinu se rađa želja za povratkom. Došavši k sebi, reče… Njegov povratak najprije je povratak sebi. Postao je svjestan svojeg grijeha i važnosti očevog doma. Spoznao je što u životu uistinu vrijedi. Nakon povratka sebi, događa se njegov povratak ocu: Usta i pođe svom ocu.
Postoji u prispodobi i drugi sin. To je sin koji je ostao s ocem te se, umjesto s tuđim svinjama i na tuđim poljima, nalazio u očevom polju, polju koje nije polje ropstva, nego vjernog služenja u poslušnosti ocu. I on se vraća očevoj kući, ali u taj dan slavlja i veselja što se vratio izgubljeni sin koji bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se, on, stariji sin, odlazi i gubi se. I on je imao mladenačke snove o slobodi života izvan očevog doma – tko to od nas nije maštao o životu bez pravila i ograničenja – ali je uspio na vrijeme shvatiti da su ti snovi pogrješni, da ta navodna sloboda nije sloboda, nego ropstvo. Zato sada ne može shvatiti očev odnos prema svom izgubljenom bratu koji je to shvatio tek nakon što je rasuo i potrošio sve što mu je bilo darovano: život, novac, mladost, poštenje… Za razliku od svog izgubljenog brata on nije povrijedio oca, nije tražio svoj dio baštine, fizički se nije udaljio iz očeve kuće. Zato ne može shvatiti oca i logiku njegove ljubavi i milosrđa. Želi da onaj tko je pogriješio plati za svoju pogrješku. Onaj koji s bludnicama proždrije (očevo) imanje, nema pravo ni na što i zato on se rasrdi i ne htjede ući.
Prispodoba bi se, rekoh, trebala zvati Rasipni otac, a ne Izgubljeni sin, zato što u njoj glavu ulogu nema izgubljeni sin. Glavu ulogu ima otac. Otac je rasipan u svojem milosrđu i ljubavi koja u odnosu na sinove ima samo jedan zahtjev, a to je da ga prepoznaju kao oca koji ih ljubi i da se međusobno ljube. Taj zahtjev ne ograničava njihovu slobodu. Sinovi su slobodni imati vlastite snove o slobodi. Mogu birati hoće li slijediti snove koji ih neminovno udaljuju od oca ili će živjeti u skladu s njegovom voljom i slobodu koju takav život omogućava. Izgubljeni sin je odlučio slijediti vlastite snove i iskoristiti očev dar živeći po svojoj, a ne po očevoj volji. Otac ga je pustio, ali ga nije napustio niti prestao voljeti. Očeva ljubav prema izgubljenom sinu se pretvorila u iščekivanje i nadu da će njegov zalutali sin doći k sebi i vratiti se u očinsku kuću. Kad se, došavši k sebi, što znači nakon što je shvatio tragične posljedice napuštanja očeve blizine, izgubljeni sin vratio kući, ta se ljubav pretvorila u veselje čitavog očevog doma jer, kako kaže otac, sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se. Svi se raduju osim starijeg brata koji se izgubio kršeći prvi put očevu volju, koja se ne zaustavlja i ne može zaustaviti samo na tome da ga prepozna kao oca, nego i da ljubi vlastitog brata. I kao što otac nije napustio izgubljenog sina, tako ne napušta ni ovog svog sina nego mu izlazi ususret da bi s njim razgovarao i objasnio mu čin milosrđa i razlog veselja jer, kaže, ovaj brat koji bijaše mrtav oživje, izgubljen nađe se. Očevo veselje zbog povratka jednog sina, ne isključuje njegovu ljubav prema drugom sinu. On koji zbog izgubljenog sina zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka, drugom sinu kaže: Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.
Svi smo mi ponekad izgubljeni sin, a lako nam se dogodi da postanemo i stariji sin. Jesmo li ponekad i otac? Ako nismo, to bismo trebali postati. To je zadaća koju nam nalaže današnje prispodoba. U shvaćanju važnosti ove zadaće postati otac u odnosu prema drugima koji se, uostalom kao i mi, gube na različite načine, može nam pomoći promišljanje poznatog duhovnog pisca Henri-a J. M. Nouwen-a u knjizi: Živjeti – ovdje i sada, Duhovan razmišljanja za svaki dan, KS, 2007. kojim on ovu zadaću, a na tragu svoje poznate knjige Povratak izgubljenog sina u kojoj o ovoj prispodobi promišlja na temelju poznate Rembrandtove slike, ovako sažima: Što kad se vratimo kući? Što je bilo kad su se oba sina u prispodobi o izgubljenom sinu vratila kući? Odgovor je jednostavan: oni sami moraju postati očevi. Sinovi moraju postati očevi, a kćeri majke. Biti dijete Božje znači odrastati i postati kao Bog. Isus se ne ustručava reći: ‘Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac’ (Mt 5, 48); ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6, 36). Kako se to treba dogoditi? Moramo s dobrodošlicom dočekati svoju izgubljenu braću i sestre koja se vraćaju kući, te će tad i nas dobrodošlicom dočekati Otac.