U središtu službe riječi ove četvrte nedjelje došašća – u kojoj smo zapalili i četvrtu svijeću na našem adventskom vijencu – nalaze se Isusovi zemaljski roditelji, njegova majka Marija i „Josip, muž njezin“, Isusov poočim. To dvoje ljudi dio su onog plana spasenja kojeg je Bog imao s ljudima. U njima se, posebno u Isusovoj majci Mariji, započinje ispunjavati starozavjetno proročanstvo o mesijanskim vremenima koje smo čuli u prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ima Emanuel, S nama Bog!“ Marija je djevica koja će roditi, a Isus, sin njezin, kojeg je začela „po Duhu Svetomu“ je onaj kojemu je ime „Emanuel, S nama Bog“. Josip „muž njezin, pravedan“ uklapa se u to čudesno ispunjenje proročanstva, prihvaćanjem tog neshvatljivog Božjeg otajstva s vjerom i spremnošću da sa svoje strane učini sve ono i samo ono što Bog u konkretnom slučaju od njega traži, a Bog traži da se ne boji „uzeti k sebi Mariju, ženu svoju (jer) što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“
Čitajući ovaj evanđeoski ulomak primjećujemo da Isusovi zemaljski roditelji imaju sasvim određeno poslanje. To poslanje je u skladu s Božjom voljom. Bog je onaj koje im ga je povjerio da ga izvrše. Marijino poslanje je bilo postati majkom Boga koji se u njoj utjelovio po „Duhu Svetomu.“ Josipovo poslanje je bilo biti muž Marijin i Isusov zemaljski otac, zaštitnik Svete obitelji, onaj koji će Isusu, u skladu s drugim čitanjem iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima, dati legitimitet Davidovog potomka. Ono što ih oboje karakterizira je pouzdanje u Boga i spremnost da, bez obzira na sve, vrše njegovu volju. Na tom pouzdanju i toj spremnosti temelji se njihov velikodušni „da“ Bogu i onom poslanju kojeg je Bog imao s njima.
Situacija u kojoj su se našli Josip i Marija i način na koji su tu situaciju riješili poticaj su nam da svoje životne situacije i okolnosti koje nama nisu uvijek razumljive, i mi prihvatimo i rješavamo u skladu s Božjom voljom. Bog je trebao njih kako bi se po njima utjelovio u našu povijest i učinio je poviješću spasenja. Bog i nas treba. Treba nas kako bi se po nama u toj istoj povijesti, koja ostaje povijest spasenja, na različite načine nastavio utjelovljivati. Za njihov ih je pothvat obdario dostatnom milošću. On je i nas svojom milošću obdario za onaj pothvat i ono poslanje koji je nama namijenio. Nismo poslani biti majka Boga koji se odlučio utjeloviti u našu povijest kao Marija ili Isusov ovozemaljski otac i zaštitnik kao sv. Josip, ali smo sve jedno poslani. Sa svakim od nas Bog ima sasvim određeni plan po kojemu, ako ga izvršavamo u skladu s njegovom voljom, on ulazi u naš svijet. Svatko od nas je zadužen sasvim konkretnim poslanjem i obdaren svojim dijelom milosti koji mu je potreban za ispuniti onu ulogu i onaj plan koji Bog ima s njim. A Bog sa svakim od nas ima sasvim određeni plan koji uključuje brigu za druge. Već samom činjenicom da smo kršćani smo pozvani riječima i životom svjedočiti radost i buditi nadu koju kao kršćani baštinimo, potičući jedni druge na kvalitetnije življenje u skladu s Božjom voljom i njegovim planom spasenja za sve ljude, onim planom koji se počeo konkretno ostvarivati u Isusovom povijesnom dolasku na svijet, a koji se sakramentalno nastavlja i danas. I svatko od nas ima dovoljno milosti da, unatoč svakodnevnim problemima i teškoćama kojih nije bila pošteđena ni Sveta obitelj, ispuni onaj plan i onaj program koji Bog ima s njim u ovom svijetu i po njemu za ovaj svijet. Potrebno je samo imati čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga, istinsku ljubav i poštovanje dostojanstva i poziva drugoga. Pri tom nitko od nas ne smije zaboraviti da je također pozvan biti otvoren prema svima potrebnima jer svatko od nas je pozvan biti ovozemaljski zaštitnik prava i slobode svakog čovjeka, bez obzira na njegovu nacionalnost, rasu, imovinsko stanje…, jer u svakom čovjeku, osobito u onom koji je najpotrebniji naše pomoći, nalazi se utjelovljeni Bog koji mu se prispodobio.
Ako se pitamo što konkretno možemo napraviti, odgovor nam možda može dati jedna afrička priča koja kaže da je „u davna vremena živio čovjek koji je imao tri sina. Svu trojicu je jako volio, ali kako sam nije potjecao iz bogate obitelji nego je sa svojom mudrošću i upornim radom uštedio poprilično novca i kupio sasvim pristojno imanje, znao je da im ne može svoj trojci ostaviti upravu, nego da između njih treba izabrati jednog i to najpametnijeg koji će svim upravljati u korist sve trojice. S nakanom da provjeri koji je od njih najpametniji pozvao je svu trojicu, dao im po pet novčića s nalogom da kupe nešto čim će se potpuno ispuniti jednu od soba u njihovoj kuće. Sinovi su uzeli novac i krenuli u potragu za nečim što će ispuniti sobu. Najstariji sin je pomislio da je to lak zadatak. Otišao je na tržnicu i kupi nekoliko bala slame. Drugi sin je malo razmišljao, obišao nekoliko trgovina i na kraju se odlučio za veliki i lijepi krevet. Treći sin je dugo razmišljao pitajući se što bi mogao kupiti za pet novčića, a da tim potpuno ispuni sobu. Lice mu se najednom ozari i on radostan krene u trgovinu i za pet novčića kupi svijeću. Sljedećeg dana su sva trojica došla u ocu noseći svoje darove. Najstariji sin je rasprostro svoju slamu, ali ona nije ispunila cijelu sobu. Drugi sin je donio krevet, ali ni on nije zauzeo cijeli prostor u sobi. Konačno je pristupio i najmlađi sin koji zapali svijeću i svjetlost svijeće ispuni cijelu sobu. Otac je bio vrelo zadovoljan rješenjem najmlađeg sina te je njemu ostavio upravu nad svom svojom imovinom i novcem. Znao je da ima sina koji je dovoljno mudar da se svim što mu ostavlja korisno služi i brine za svoju braću.“
Poruka ove priče je da budemo oni koji će svijet oko sebe ispunjati svjetlom. U Božiću palimo puno svjetala. Sva ona simboliziraju „Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“, koje je, kako kaže Ivan u evanđelju Božića, došlo na svijet u Isusu Kristu. Ali najvažnije svjetlo koje možemo zapaliti smo mi sami. Kralj Ahaz, o kojemu smo čitali u prvom čitanju, nije želio Božji znak jer sam nije bio znak. No Bog mu je sve jedno obećao znak u kojemu mi prepoznajemo Isusovo rođenje od Djevice Marije. Taj znak obvezuje one koji ga s vjerom prihvate da i oni postanu znak. Biti ćemo znak postanemo li zapaljene svjetiljke koje će osvjetljavati Očevu kuću, ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo i koje je nebeski Otac povjerio upravo nama da njim upravljamo. Svjetleći prihvaćamo znak koji nam je Bog dao i sami postajemo znak. Tako se ispravno slavi Božić. Tako se pravilno vidi i svijet oko sebe i uspijeva uočiti potreba bližnjih, braće i sestara koji su nam povjereni na brigu, bilo da ih poznajemo ili ne poznajemo, da s njima živimo ili ih slučajno susrećemo.
Svjetleći o ovom Božiću, poput Marije i Josipa s ljubavlju zagledanima u novorođenog Isusa o onom prvom Božiću, recimo s pouzdanjem i predanjem u njegovu volju svoj „da“ Bogu – premda često ne shvaćamo zašto baš to od nas traži – da bi se i po nama dogodilo njegovo utjelovljenje, novi početak za nas, a po nama i za ovaj naš svijet i vrijeme.