Liturgija ove četvrte nedjelja došašća, koja tradicionalno pažnju usmjerava na muškarce i osobito očeve, kako to svjedoči naziv Očići i narodni običaji povezani s tim nazivom, naš pogled ipak ne usmjerava prema nekom muškarcu, kao što je to činila prošlih nedjelja stavljajući naglasak na Ivana Krstitelja i njegovo propovijedanje, nego prema jednoj ženi, ženi došašća, blaženoj Djevici Mariji. S ovom promjenom se dogodila još jedna važna promjena u našem pristupu iščekivanja Gospodinovog dolaska. Naime, Krstitelj nas je svojim primjerom i propovijedanjem pripravljao izdaleka, odnosno njegova priprava je bila daljnja priprava, dok nas Marija svojim primjerom uvodi u bližu pripravu, odnosno u samo središte otajstva Kristovog dolaska u naš svijet i posljedica koje za nas i druge oko nas proizlaze iz toga otajstva.
Usmjeravajući svoj pogled na blaženu Djevicu Mariju – povijesno mjesto i osobu utjelovljenja Sina Božjega – Crkva želi ispovjediti svoju vjeru u božanstvo Djeteta koje ona nosi, igrajući s Ivanom u majčinoj utrobi i vičući iza glasa s njegovom majkom Elizabetom: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ To je, naime, samo središte božićnog otajstva. Posljedice ovakvog gledanja su učenje od Marije kako se to isto otajstvo Božjeg utjelovljenja u naš svijet može nastaviti događati danas, u Crkvi i po Crkvi, ali i u svakom i po svakom od nas vjernika. Gospa je, kako je učio sv. Ambrozije, a ponovio Drugi vatikanski sabor, „ pralik Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenog jedinstva s Kristom“ (LG, 63), tako da Crkva, „promatrajući njezinu tajanstvenu ljubav te odano ispunjujući Očevu volju postaje majkom“ (LG, 64), ali i uzorom onog materinskog osjećaja koji treba prožimati svi one koji rade na preporodu ljudi u apostolskoj poslanju Crkve.
U današnjem evanđeoskom ulomku Elizabeta blaženoj Djevici Mariji daje časni naziv: „Majka Gospodina mojega“ i izriče veliku pohvalu: „Blažena ti što povjerova.“ Želio bih da se u našem razmišljanju, a u duhu ove naše zadaće da se gledajući u Mariju, naučimo biti poput Marije, zaustavimo na ovom naslovu i na ovoj pohvali.
Naslov: „Majka Gospodina mojega“ nastavak je istog onog evanđeoskog navještaja koji je Marija imala prije toga, kad joj je rečeno: „Evo, začet ćeš i roditi sina. … On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. … Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (Lk 1, 31-32.35). Kako će to biti, pitala se tad Marija, a kao znak joj je pokazana Elizabeta, njezina rodica, koja „u starosti svojoj zače sina“ (Lk 1, 36). Nakon tih dana Marija „pohiti u Gorje“ k Elizabeti, ali ne da provjeri istinitost onoga što joj je rečeno, jer ona zna da Bogu ništa nije nemoguće, nego da svoju veliku izabranost biti „majka Gospodina mojega“, podijeli s onom jedinom koja ju je u tom trenutku mogla shvatiti jer je i sama u starosti svojoj bila izabrana da bude majkom Gospodinova preteče koji joj na Marijin glas radosno „zaigra … u utrobi“. Važan je za Mariju ovaj susret s Elizabetom jer je u tom trenutku jedino ona bila sposobna shvatiti i prihvatiti izvanrednu evanđeosku novost koju je Marija u sebi nosila.
Pohvala: „Blažena ti što povjerova“ ukazuje na drugu dimenziju evanđeoske novosti koju je Marija nosila, a bez koje bi taj radosni događaj bio nemoguć. Utjelovljenje Sina Božjega se dogodilo na Božju inicijativu. Bog je onaj koji je od davnina navijestio i generacijama pripremao to utjelovljenje. On je također onaj koji je za to svoje utjelovljenje u ovaj naš svijet sebi pripravio blaženu Djevicu Mariju. Nju je, imajući pred očima njezino jedinstveno poslanje u povijesti spasenje biti majkom Sina Božjega, unaprijed očuvao od ljage baštinjenog grijeha. Sve to se u jednom povijesnom trenutku zaustavilo u siromašnoj nazaretskoj kući pred Marijom u iščekivanju njezinog slobodnog pristanka na Božju ponudu. I tek kad se čuo Marijin odgovor na Božju ponudu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), Božji se plan mogao nastaviti prema svojem ostvarenju. Klicanjem: „Blažena ti što povjerova“, Elizabeta odaje priznanje Marijinom pristanku na Božju ponudu, odnosno priznanje njezinoj vjeri s kojom je stavila Bogu i njegovom planu spasenja na raspolaganje cijelo svoje biće.
Iako je Marija imala jedinstveno poslanje u povijesti spasenja ona nam može biti i jest uzor i u onom njezinom:„Majka Gospodina mojega“ i u onom njezinom: „Blažena ti što povjerova“. O tome kako nam Marija u tome može biti uzor, govori nam sam Isus u dvije prigode. Prva je ona kad mu javiše da ga traži majka i braća, odnosno njegovi blisku rođaci i kad je on onima koji su mu to javili odgovorio: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8, 21). Druga prigoda je ona kad je neka žena blagoslivljala utrobu koja ga je nosila, a on joj odgovorio: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28). Tumačeći upravo ovaj odgovor sv. Augustin zaključuje da duhovni način Marijinog materinstva ima prednost pred fizičkim: „Niti materinsko srodstvo ne bi koristilo Mariji – kaže on – da nije bila prije radosnija nositeljica Krista u srcu, nego u utrobi.“
Božanska plodnost proizlazi iz vjere. Tako je to bilo s Marijom. Tako to na naš način može biti i sa svakim od nas. Marija je na sasvim poseban način Bogorodica, jer „povjerova“. Mi s vjerom možemo biti „Bogorodica“ na naš način, „rađajući“ Boga slušanjem Božje riječi i življenjem po toj riječi. Neizmjerne su mogućnosti koje nam ovo slušanje i življenje Božje riječi daje kako bismo na otajstven način postali „Bogorodica“ u ovom našem vremenu i na naš način. Spomenuti ću one načine koje nam predlaže ova godina Izvanrednog jubileja milosrđa kad nas poziva da na nov način živimo tjelesna i duhovna djela milosrđa. Živjeti milosrđe u obje ove dimenzije je naš način za dati svoj pristanak Bogu, koji se u nama i po nama želi utjeloviti i u ovo naše vrijeme, u naš svijet. I to je naš način da, kao i Marija, budemo blaženi zato što smo povjerovali.