Zapalili smo četvrtu svijeću na adventskom vijencu pa ovo razmišljanje želim započeti s dosta proširenom i poznatom meditacijom o četiri adventske svijeće: Gorjele su četiri svijeće na adventskom vijencu. Vladala je velika tišina. Bilo je tako tiho da se je moglo čuti kako su svijeće počele razgovarati. Prva svijeća uzdahne i veli: ‘Zovem se mir. Moja svjetlost svijetli, ali ljudima nije stalo do mira, ne trebaju me.’ Njena svjetlost postajala je sve manja i manja i konačno se ugasila. Druga svijeća svjetlucajući progovori: ‘Nazivaju me vjera. Ali i ja sam suvišna, ljudi ne žele ništa čuti o Bogu. Nema smisla ni da ja gorim.’ I mali vjetrić se ušulja u kućicu i ugasi drugu svijeću. Tihim i tužnim glasom javi se zatim i treća svijeća te reče: ‘Moje ime je ljubav. Nemam više ni ja snage za gorjeti. Ljudi se često pozivaju na mene, ali pri tom vide samo sebe, a ne primjećuju druge kraj sebe koje bi trebali ljubiti’. Nakon što ovo izgovori ugasio se maleni plamen i treće svijeće. Tad u kućicu uđe malo dijete, ugleda ugašene svijeće pa im se s čuđenjem obrati: ‘Ali, ali vi bi trebale gorjeti!’ I gorko zaplaka. Probuđena djetetovim glasom i plačem javi se i četvrta svijeća te reče: ‘Ne boj se! Dokle god vidiš da je gorim, s mojeg plamena se mogu zapaliti i sve druge svijeće, moje družice. Drago mi je da ti se mogu predstaviti. Ja sam nada’. I dijete uzme svijeću nade u svoje ruke, primakne njezin plamen ostalim svijećama njenim družicama, miru, vjeri i ljubavi.
Možda nam se čini, kao i ovim svijećama, da u ovom našem svijetu vremenu i društvu, nema mira, vjere, ljubavi i toliko toga što je s njima povezano. Vrijeme došašća nam svojom pripravom na proslavu božićnog otajstva poručuje da nije sve izgubljeno, da postoji nada. Ako je svako dijete nada da imamo budućnost – nažalost rezultati popisa stanovništva pokazuje da smo narod koji se sve manje rađa što našu budućnost čini veoma upitnom – to više je to rođenje Isusa Krista, Boga koji se učinio Djetetom. Zato mi kršćani ne smijemo plakati nad stanjem našeg svijeta i vremena! U svojoj otvorenosti Bogu koji nas pohodi u rođenju Isusa Krista, pozvanu smo uzeti u svoje ruke plamen nade koji se utjelovio u Betlehemu i kojemu smo povjerovali te ga donijeti do svakog čovjeka, čineći sve što je u našoj moći da ta nada vrati mir u ovaj nemirni svijet, vjera u naše bezbožno društvo, ljubav u naše međuljudske odnose. I zato mi nismo i ne smijemo biti nezainteresirani za društvene odnose! I zato nećemo, niti smijemo dozvoliti da nas se bez prava na riječ ponovo istjera iz društvenog života i stjera u sakristije!
Meditacija o nadi nas nakon Ivanove škole u ovoj četvrtoj nedjelji došašća šalje u jednu drugu školu. Ta škola je škola Blažene Djevice Marije, žene nade koja nas danas uči dvjema dimenzijama života bez kojih se neće i ne može dogoditi preobrazba svijeta u nadi. Te dimenzije su prihvaćanje Boga i bližnjega, služeći Bogu i bližnjemu. Ona, žena nade, svojim životom trajno kliče od veselja jer može služiti Bogu i može, poput onog koji se po njoj utjelovio, čitavim svojim životom Bogu govoriti: Evo dolazim! … Vršiti, Bože, volju tvoju! Ovo osobito ističe hvalospjev Veliča koji je kruna ovog susreta koji nam je opisalo današnje evanđelje. Istovremeno, ona nam u današnjem evanđelju i pohodom Elizabeti poručuje da je služenje Bogu koji joj je učinio velika djela i iskazao veliku milost, neraskidivo povezano sa služenjem čovjeku. Elizabeta joj je rodica, što njezino služenje usmjerava najprije prema onima koji su joj najbliži. Elizabeta je potrebna pomoći, što njezino služenje otvara svima kojima je potrebna pomoć. Ona se nakon čudesne Božje intervencije u njezin život, ne pita što će biti s njom, nego se pita što je s njezinim bližnjima. I nije to jedini put da to čini. U današnjem evanđelju hiti u pohode Elizabeti, u Kani Galilejskoj primjećuje, pod križem prihvaća, kroz cijelu kršćansku povijest zagovara. I dok to čini, uči nas da je prihvaćanje Boga neraskidivo povezano s prihvaćanjem čovjeka i obrnuto, jer kad god se drugome koji je u potrebi služi, kad god se drugoga prihvaća u njemu se služi i prihvaća Bog.
Želimo li preobraziti ovaj svijet nadom koju Marija u sebi nosi, a ta nada je Isus Krist, Bog koji se u njoj utjelovio, onda to i mi trebamo činiti. Boga prihvaćati, njemu u svom životu i kroz svoj život radosno služiti da bismo ga mogli donijeti drugima! To je naš veličanstveni kršćanski poziv i poslanje koji od nas zahtjeva odbacivanje zatvorenosti u začarani krug egoizma i svojih interesa i otvorenost Bogu koji nas želi pohoditi i postati dio našeg života, da bismo s njim u sebi mogli pristupiti drugima i poslužiti im! Taj nam poziv i poslanje nitko nema pravo oduzeti i zanijekati! I uvijek računajmo s tim da smo Božji i da Boga prihvaćamo i ljubimo onoliko koliko prihvaćamo brata čovjeka s kojim živimo, ali i obrnuti jer izgubimo li Boga izgubiti ćemo i čovjeka, kako nam je to povijest više puta krvavio posvjedočila. Nažalost, nikako ne uspijevamo naučiti lekciju. To svjedoči i ova uzavrela rasprava o zdravstvenom odgoju koja je više nego li rasprava o spolnom odgoju i njegovoj potrebi, jer smo svi svjesni da je odgoj neophodan, rasprava o dvjema različitim vizijama svijeta i čovjeka, onoj Božjoj i onoj koja niječe Boga.
Želio bih, polazeći od svega iznesenog i naučenog u Marijinoj školi, u ovoj četvrtoj nedjelji došašća u kojoj tradicionalno slavimo Očiće, našim očevima uputiti čestitku služeći se preporukama sv. Pavla koji im poručuje: A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim! (Ef 6, 4) i Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom (Kol 3, 21). Ovim preporukama bih osobno dodao još jedno vrlo bitno i suvremeno upozorenje: Očevi, ne gasite svjetlo mira, vjere i ljubavi u svojoj djeci i zapalite u svojoj djeci svjetlo nade! Puno je načina kako možemo ugasiti to svjetlo mira, vjere i ljubavi. Nekad ćemo to učiniti kad nešto činimo, a ne bismo trebali. Drugi put tako što nešto nećemo učiniti, a trebali bismo. Ovo drugo će osobito vrijediti ako u ozračju spomenute rasprave o zdravstvenom odgoju i njegovom četvrtom modulu o tzv. spolnoj i rodnoj ravnopravnosti, ostanemo šuteći i ne iskoristimo svoje građansko i ustavno pravo sami odlučiti o vrijednostima koje će biti prenošene našoj djeci. Svojim ponašanjem, riječima, djelovanjem i ne djelovanjem, a uz sve to osobito svojim primjerom, jer suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci (Pavao VI., EN br. 41), možemo ugasiti svjetlo mira, vjere, ljubavi i nade u svojoj djeci, ono krsno svjetlo koje nam je povjereno. Da, načini mogu biti različiti, a da se nekad mogu protegnuti i izvan života koji poznajemo, sugerira nam sljedeća priča koju sam jednom čuo, mislim na radiju, i prepričavam je po sjećanju.
Nakon što je njegova kći jedinica tragično preminula, neki se čovjek povukao u svoj svijet. Doslovno je prestao živjeti. Zatvorio se, prestao razgovarati. Žena ga je, a i samoj joj je bilo teško, pokušavala utješiti, ali uzalud. Napustila ga je. Napustili su ga i prijatelji, ma zapravo on je napustio njih. Nitko mu nije dolazio. Financijski je propao. Stanje je bivalo sve gore i gore. Očaj i tuga bili su sve dublji i dublji. A onda je jedne noći usnuo san. Sanjao je da je došao na nebo, da vidi veselo nasmijano i raspjevano mnoštvo ljudi sa zapaljenim svjetiljkama u ruci. U tom mnoštvu primijetio je i jednu tužnu djevojčicu s ugašenom svijećom. Zainteresiran tom pojavom odlučio se približiti. U tužnoj djevojčici s ugašenom svijećom prepoznao je svoju kćer. Pohitio joj je, zagrlio je od radosti, a zatim ju je zabrinut upitao: ‘Kćeri moja, zašto si tužna i zašto jedino tvoja svijeća ne gori, zašto je ugašena?’ Kći mu je odgovorila: ‘Oh, dragi tata. Tužna sam jer si ti tužan. Zato ne mogu zapaliti svoju svijeću. Palim je ja, palim je uvijek iznova, ali ona ne gori i ne može gorjeti jer je ti uvijek iznova gasiš svojim suzama.’
Nije mi poznato je li ova priča zasnovana na istinitom događaju, premda sličnih istinitih priča, bar u prvom dijelu, ne nedostaje. Taj san je, kaže naša priča, pomogao tom čovjeku da prihvati svoj gubitak, uoči svoju zabludu i svjetlom nade ponovo zapali radost u svom životu, a s njom mir, ljubav, vjeru. Nadam se da će ova priča, priča o očevoj ljubavi koja je uništavala i njega i njegovo dijete, ali i pronašla izlaz u nadi da se ljudski život ne oduzima nego nastavlja, zapaliti ne samo četiri svijeće na našem adventom vijencu, nego i u našem životu, da bismo, zajedno sa svim ljudima dobre volje, bili radosni nositelji nade ovom svijetu, vremenu i društvu.