54. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja: Isus čeka da mu otvorimo vrata svoga srca
Od izlaska iz egipatskog ropstva kad Bog „povede narod svoj kao ovce i vođaše ih kao stado kroz pustinju“ (Ps 78, 52), Stari zavjet na više mjesta opisuje Boga kao jedinog istinskog pastira svoga naroda, onoga koji, kako kaže Izaija, „kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svom naručju i brižljivo njeguje dojilice“ (Iz 40, 11). Ovo su samo neki od starozavjetnih biblijskih tekstova koji to potvrđuju. Istovremeno je on, kao jedini i istinski pastir svoga naroda, želio svoj narod voditi uz pomoć drugih pastira. Zato bira Mojsija i Arona, Jošuu i druge suce, Davida i druge kraljeve da u njegovo ime budu pastiri njegovog naroda. Nažalost, mnogi od njih su iznevjerili svoju pastirsku službu. Nisu se brinuli za povjereno im stado nego sami za sebe. Njih Bog po prorocima upozorava da ne pasu sebe nego narod koji im je povjeren. Osobito je snažno proročanstvo koje je Bog Izraelovim pastirima „koji napasaju sami sebe“ (34, 2) uputio po proroku Ezekijelu: „Mlijekom se hranite, vunom se odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite. I tako se ovce raspršiše nemajuć’ pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima“ (34, 3-5). No Bog nije ostao samo na upozorenju. On je svojemu upozorenju dodao i obećanje: „Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!“ (34, 11).
To što je Bog obećao po prorocima dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Na tragu ovih starozavjetnih tekstova koje, kako sam kaže na jednom mjestu, nije došao dokinuti nego ispuniti (usp. Mt 5, 17), Isus nam se u današnjem evanđeoskom ulomku predstavlja kao dobri pastir, onaj koji, za razliku od kradljivaca i razbojnika, ne preskače u ovčinjak, nego ulazi na vrata. To može činiti jer „ovce slušaju njegov glas“ i „idu za njim“. Ova dva izraza opisuju i njegov temeljni stav prema onima koji su dio njegovog stada. On ne ulazi na silu nego kuca na vratima i čeka da mu se slobodno otvori. Njegov temeljni stav prema onima koji su dio njegovog stada je slobodna ponuda. Istovremeno ovi izrazi opisuju i temeljnu značajku svih onih koji žele pripadati njegovom stadu. Želi li mu tko otvoriti, a to će učiniti samo onaj tko prepoznaje njegov glas, taj treba imati dvije značajke. Na prvom mjestu je poslušnost njegovom glasu koja hrani i brani vjeru, osposobljava za razlučivanje njegovog glasa od glasa kradljivaca i razbojnika i za donošenje pravih odluka kako bi se moglo djelovati u skladu s Božjom voljom i učiniti drugi važan korak, a on je krenuti za Isusom. Iz slušanja Isusa, proizlazi slijeđenje Isusa koji se u drugom dijelu današnjeg evanđelja predstavio ne samo kao dobri pastir koji ulazi na vrata, nego i kao „vrata ovcama“: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“ jer, dodaje Isus, „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“
Isus ovo nije samo govorio, nego je ovo stvarno i učinio tako što, kako nam kaže ulomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola, „u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo“. U istom ulomku čitamo da smo i mi dobro čineći na to „pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.“ Drugim riječima, Isus je svoje poslanje biti pastir ostavio svima onima koji su njegovi. Svi smo pozvani u Crkvi biti pastiri jedni drugima. I svi smo pozvani kao Crkva biti vrata. Zato nam svima, predstavljajući Isusa kao „dobrog pastira“ i kao „vrata ovcama“, današnje evanđelje, tipičnim jezikom svojstvenim prispodobama, šalje dvostruku poruku. To je poruka da u njegovo ime u Crkvi vršimo pastirsku službu. I to je poruka da živimo stvarnost Crkve onakve kakvu je Isus želio i želi. Želimo li biti pastiri u Crkvi, a svi smo na različite načine to pozvani biti, trebamo to biti na Isusov način, kao bi i danas „ovce“ mogle čuti njegov glas i ići za njim, ali i kako bi Crkva, u njegovo ime, mogla doista biti i ostati za sva vremena vrata ovcama i ovčinjak u kojemu su zaštićeni svi koji u njega ulaze, u kojemu svi nalaze sigurno utočište, ozračje povjerenja, blizine, okrepe, kako bi Crkva mogla biti „mjesto“ na kojemu smo zaštićeni, ali i „mjesto“ iz kojega izlazimo da bismo omogućili i svima onima koji su vani, bilo da su odlutali bilo da nisu nikad ušli, da bi i oni mogli čuti Isusov glas, prepoznati u njemu dobrog pastira, onoga koji i dolazi „da život imaju, u izobilju da ga imaju“ i, slobodni od kradljivca koji „dolaze samo da ukrade, zakolje i pogubi“, krenuti odlučno za njim.
Ipak, u ovoj nedjelji osobitu pažnju posvećujemo onima koji jesu i koji u Isusovo ime žele postati pastiri Crkve. Ova nedjelja je, uz to što je nedjelja Dobrog pastira u kojoj promatramo Isusa kao Dobrog pastira, također i 54. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja u kojemu smo pozvani, uz promišljanje o svojoj osobnoj pastirskoj odgovornosti, moliti za one kojima je u Crkvi povjerena posebna pastirska služba, a s njom i odgovornost, kako bi svi bili pastiri po uzoru na Dobrog pastira. Zato danas molimo za papu, biskupe, svećenike, posvećene osobe, sve one koji imaju odgovornost u vođenju Kristovog stada – Crkve, kako bi bili i ostali vjerni poslanju koje imaju. Osobito molimo za nova duhovna zvanja. Ipak, pri tom ne smijemo zaboraviti da to što molimo za druge, ni na koji način ne umanjuje našu pastirsku i misionarsku odgovornost koja se, na neki način, ostvaruje i u toj moliti za zvanja. U svojoj ovogodišnjoj poruci u prigodi 54. Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, a u kojoj se je zadržao na „misionarskoj dimenziji našeg kršćanskog poziva“ ili onog „izlaziti“ o kojemu govori današnji evanđeoski ulomak – ali i kojeg na djelu predstavlja ulomak iz Djela apostolskih koji nam je prikazao Petra i ostale učenike na dan Pedesetnice kad su „izišli“ iz dvorane posljednje večere koja na svoj način predstavlja Crkvu, da bi po prvi put u povijesti snažno navijestili Isusa Krista Uskrsloga – papa Franjo između ostaloga poručuje da svi „oni koji su dopustili da ih Božji glas privuče i odlučili slijediti Isusa, vrlo brzo otkrivaju u sebi nezatomljivu želju da nose blagovijest svojoj braći i sestrama, kroz evangelizaciju i služenje u ljubavi.“ Upravo u tom kontekstu on kaže: „Svi su kršćani pozvani biti misionari evanđelja!“ i tome dodaje da to „nije nešto što se pridodaje kršćanskom životu poput nekog ukrasa, već je, naprotiv, bitni sastavni dio same vjere (jer) odnos s Gospodinom podrazumijeva da smo poslani u svijet biti proroci njegove riječi i svjedoci njegove ljubavi.“
Ove misli bih želio završiti dvama navodima koji nam veoma zorno govore kako to možemo i trebamo činiti.
Prvi je od pape bl. Pavla VI. koji je ovako govorio svećenicima u jednoj propovijedi 27. lipnja 1975.: „Podignite svoj pogled. … Svijet vas treba! Svijet vas čeka! Također i u neprijateljskom uzviku koji vam ponekad upućuje, svijet pokazuje svoju glad za istinom, pravdom, obnovom koju vaša služba može ponuditi. Znajte slušati siromaha, prostodušan glas djece, zamišljen krik mladih, žalostan plač iscrpljenog radnika, uzdah trpećega, kritiku mislioca. Ne bojte se! – ponavlja vam Gospodin. Gospodin je s vama.“
Drugi je don Tonina Bello, talijanskog biskupa umrlog 1993. na glasu svetosti, koji je ovako govorio o Crkvi koja je pozvana biti vrata i ovčinjak u koji se ulazi i iz kojega se izlazi: „Nama ne doliče znakovi moći, nego moć znakova. Ne spada na nas, s našim zalaganjem u djelotvornoj ljubavi, riješiti obiteljske probleme, probleme nezaposlenih, nepravde na svijetu. Ali spada, dijeleći sudbinu ljudi, pokazati znakove promjene smjera svaki put kad svijet apsolutizira samoga sebe. Odrecimo se znakova moći. Nikoga ne obraćaju. Ali nemojmo se odreći moći znakova.“