Ovo središnje bavarsko Gospino svetište u Altöttingu u kojemu se časti lik Crne Madone povezuje vas s vašom novom gostoljubivom domovinom Njemačkom i njezinom Saveznom Državom Bavarskom, ali vam, podsjećajući vas na majku koju ste ostavili, crni Gospin lik, lik Majke Božje Bistričke, ne dozvoljava da zaboravite hrvatsku domovinu iz koje ste ovamo došli, a koju ste napustili zbog različitih razloga. Rijetki su ovdje zato što su to htjeli. Većina vas je ovdje zato što ste to morali. I većina vas je došla da ostane privremeno, a to privremeno se pretvorilo u cijeli život, pa i u više života jer ovdje niste samo Hrvati prve generacije. Očekivali ste da će doći vrijeme povratka. Za to se, nažalost, još nisu stvorili uvjeti. Dapače, zadnjih godina se zbog velike ekonomske krize, ali i nekih drugih razloga ideološke naravi, događa novi iseljenički val. Molim Boga da se to promjeni. Tome, međutim, i vi morate pridonijeti. Domovina vas treba. Treba joj vaša prisutnost, a uz prisutnost ono što ste ponijeli iz Domovine, a što smo mi u Domovini pomalo već izgubili, i ono čim ste to što ste ponijeli oplemenili. Potreban nam je i ona vjera koja vas je okupljala i koja vas okuplja. Ona vam je, uvjeren sam, pomogla da nadiđete opasnost kojoj ste dolaskom u zemlju blagostanja bili izloženi, a to je opasnost da svoj život gradite samo na onom imati, a prestanete biti. U nadvladavanju te opasnosti veliku su uloge imale i imaju Hrvatske katoličke misije. Srdačno im zahvaljujem za sve što su činili i što čine za vas Hrvate, katoličke vjernike u inozemstvu. Osim Hrvatskih katoličkih misija, ili bolje preko njih i zajedno s njima, u nadvladavanju opasnosti na koje ste u novoj domovini nailazili i nailazite, ali i u osjećanje ove sredine u kojoj živite domaćom sredinom, neizmjernu ulogu imalo je i ima i ovo Gospino svetište u Altöttingu koje ove godine pohodite već 41. put za redom. Ovdje osjećamo da je Majka s nama, a ako je ona s nama i tuđina postaje dom. I zaista, Gospa, ona naša Crna Majka Božja Bistrička, ali i ona koja nam se svojim majčinskim zagovorom očitovala na mnoštvo drugih načina kao Gospa Sinjska, Gospa od utočišta Aljmaška, Gospa Trsatska, Gospa Snježna iz Tekija…, ili ona Gospa koju slavimo u Širokom Brijegu, Posušju, Komušini, Olovu, Rami, Međugorju, Letnici i na tolikim drugim mjestima iz kojih dolazimo, došla je ovdje da bude s nama, da nas i dalje zagovara svojom majčinskom ljubavlju.
Osim što nas 41. hrvatsko nacionalno hodočašće u Altötting povezuje s vašom novom domovinom, a podsjeća na hrvatsku domovinu iz koje ste ovamo došli, ovo svetište, današnja svetkovina, kao i program koji nam je danas ponuđen, poziva nas da razmišljamo o tri vrijednosti naše katoličke vjere koje su dio našeg katoličkog identiteta, ono po čemu se mi katolici razlikujemo od svih drugih kršćanskih zajednica poput protestanata, pravoslavaca, anglikanaca… Te tri vrijednosti, a ujedno i tri naše ljubavi kojih se ni u kom slučaju ne možemo odreći jer bismo tako izgubili svoj katolički identitet, su vjera u Euharistiju i Kristovu euharistijsku prisutnost među nama u prilikama kruha i vina, pobožnost prema blaženoj Djevici Mariji i odanost papi.
1. Vjeru u Euharistiju i Gospodinovu euharistijsku prisutnost izražavamo ovim misnim slavljem. Ono je središnja točka našeg okupljanja, tijekom koje, u zajedništvu braće i sestara, otajstveno posadašnjujemo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. U to otajstvo ćemo se i osobno nastojati uključiti, po pričesti, zato se pripravljamo sakramentom pokore, a u poslijepodnevnim satima ćemo to učiniti i po euharistijskom klanjanju. Želimo ne samo vjerovati, nego i biti svjesni da je Isus s nama i među nama. I blagovati ga da bismo živjeli u njemu i po njemu. I klanjati mu se priznajući da je on doista među nama.
2. Pobožnost prema blaženoj Djevici Mariji očitujemo već samom činjenicom da smo ovdje u Gospinom svetištu i da smo se tako pridružili nizu Božjih siromaha koji već dvije tisuće godina Mariju prepoznaju kao Majku i zagovornicu, četrnaest stoljetnom nizu naših predaka koji su je priznavali kao odvjetnicu i kraljicu, kao i neprebrojivom nizu onih koji već više od 500 godina priznaju čudesni Marijin zagovor i milijunima hodočasnika koji godišnje hodočaste u Kapelu milosti u Altöttingu k liku Crne Madone. Među hodočasnicima u ovo svetište kojima se danas pridružujemo osobito se ističu dvojica papa, sv. Ivan Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI. koji je rođen u blizini ovog svetišta i koji je 11. rujna 2006., kao novoizabrani papa darovao Crnoj Madoni svoj biskupski prsten koji je nosio do izbora za papu.
3. Ova dvojica hodočasnika povezuju nas, zajedno s blagdanom apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, i s trećom vrijednošću i ljubavlju našeg katoličkog identiteta, a ona je odanost papi. To je danas papa Franjo. Ljubav i odanost papi ne očituje se u divljenju, u hodočašćima u Rim, sudjelovanja na audijencijama i sl. Očituje se, međutim, u molitvi za papu i osobito u poslušnosti njegovim poticajima. A on nas poziva da svojoj vjeri, a onda po vjeri i drugima, počnemo pristupati drugačije nego li smo to činili do sada. On od nas traži da iziđemo iz svoje samodostatnosti i da, izlazeći na periferije, pružimo svima život Isusa Krista i pokažemo milosrdnog Boga, Boga ljubavi koji nam se objavio u Isusu Kristu. Da bismo to mogli učiniti, da bismo drugima mogli donijeti život Isusa Krista, mi sami bismo prije toga trebamo biti zahvaćeni Isusom Kristom i njegovom radosnom porukom. A jesmo li zahvaćeni? Na to pitanje ćemo moći bolje odgovoriti pokušamo li, zajedno s učenicima u Cezareji Filipovoj, ozbiljnije razmisliti o onom ključnom pitanju koje nam je Isus danas postavio: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“
Čuli smo Petrovu ispovijest: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Taj Petrov odgovor možemo shvatiti kao odgovor kojim je prvi put u povijesti Isus iz Nazareta službeno prepoznat, proglašen i ispovjeđen kao Krist, Mesija, Pomazanik, Sin Božji. Koliko god da je to istina, želio bih da ga danas radije shvatimo kao odgovor kojim je prvi put u povijesti netko javno u Isusu prepoznao onoga za kojega se isplati sve riskirati, kojemu se isplati sebe i svoj život potpuno staviti na raspolaganje. To je novost Petrovog odgovora na kojoj insistira Petar naših dana, papa Franjo. Nije dovoljno znati tko je Isus Krist. Potrebno je dozvoliti Isusu Kristu zahvati u naš život. I s Isusom u sebi krenuti u radosni navještaj evanđelja. I iz tog odgovora mogao se dogoditi veličanstven misionarski zamah prve Crkve.
Može li se to ponoviti i danas? Papin odgovor je da može. Taj njegov odgovor izražen je na njemu specifičan način kroz apostolsku pobudnicu Evangelii Gaudium (Radost evanđelja), ali on ga i često ponavlja u svojim govorima i propovijedima, osobito kad govori o nama biskupima, svećenicima, posvećenim osobama, ali i mladima. Da bi se, međutim, to i dogodilo, da bi odgovor koji mi nudimo izazvao isti veličanstveni zamah širenja radosne vijesti evanđelja, morali bismo moći odgovoriti na isti način na koji je to učinio Petar. A to znači da bi naš odgovor uz ispovijest vjere, trebao u sebi uključiti i potpuno predanje života, stavljanje sebe na raspolaganje Isusu ondje gdje nas on šalje živeći kao kršćani i ovdje u Njemačkoj i dolje u Domovini, svugdje gdje jesmo i u svim dimenzijama života.
Uz spomenute tri vrijednosti i ljubavi, vjeru u Euharistiju, pobožnosti prema Gospi i odanosti papi, ovo bi, ovo da smo prepoznati kao Kristovi i da kao oni koji su Kristovi živimo sve svoje odnose i situacije, trebao postati četvrti znak našeg katoličkog identiteta. To zahtjeva nadilaženje naših tradicija, napuštanje sigurnosti koje imamo i riskiranje s Isusom. A s njim se, koliko god da se to ponekad čini nelogično, isplati riskirati. Dokaz za to je Gospa kojoj smo se zajedno s milijunima drugih došli pokloniti ovdje u Altöttingu koja je riskirala s Bogom. Dokaz za to su također sv. Petar i Pavao, stupovi apostolske vjere koji su zajedno s dugim apostolima riskirali s Isusom. I pape, sv. Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. i papa Franjo. Zamolimo Gospodina da im se s vjerom, ali i potpunim povjerenjem u Gospodina, i mi pridružimo, da i mi riskiramo s Isusom, kako bismo na kraju života zajedno sa svima njima mogli reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. … Pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac (kome) slava u vijeke vjekova. Amen!“