Zamislimo sljedeću situaciju. Suočili smo se s nekim hitnim i za nas nerješivim problemom koji bi nam mogao pomoći riješiti neki naš prijatelj. Sigurno ćemo našeg prijatelja u toj situaciji pozvati da nam pomogne ne sumnjajući u njegovu dobru volju i raspoloženje jer je prijatelj. Što ako on, iako je obećao da će odmah doći, ipak ne dođe? Budući da je riječ o prijatelju pomislili bismo da vjerojatno nije shvatio važnost i hitnost naše potrebe pa bismo ga ponovno pozvali i sve mu objasnili i on bi, vjerojatno, nakon što se ispriča ponovo obećao da će doći što prije. Ali što napraviti ako i sutra dođe i određeni sat prođe, a prijatelj ne dođe, nego nas ostavi same s našim problemom koji bi on, da je došao, mogao riješiti? Što bismo mislili o svom prijatelju i bili nam on još uopće bio prijatelj?
Izložena situacija nešto je što nam se može dogoditi, a i događa, svakodnevno. Svima nam se dogodilo da je netko koga smo smatrali prijateljem rekao da će doći, a nije došao, da će nam pomoći, a nije pomogao. Ovakve situacije nas muče i smetaju, a subjektivno dovode u sumnju i instituciju prijateljstva kao takvoga. Pitamo se jesu li još uopće mogući prijatelji.
Ovo promišljanje nam pomaže uočiti da se i Isus u prvom dijelu evanđeoskog ulomka koji nam nudi ova peta korizmena nedjelja ponio na čudan način, nedostojan prijatelja, prema svom prijatelju Lazaru i njegovoj obitelji. Lazar, njegov prijatelj, teško je bolestan i umire. Kako su on i njegove sestre Isusovi prijatelji, bili su svjedoci mnogih čuda koja je Isusu učinio. Znaju da im je Isus jedina šansa, jer Lazarova bolest je iz dana u dan bila gora. Zato mu šalju poruku: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Umjesto da se hitno odazove, Isus sve to naizgled neozbiljno shvaća. On se ne žuri, nego, kaže Ivan, „ostade još dva dana u onom mjestu gdje se nalazio.“ Na put je krenuo tek kad je postao svjestan da je Lazar umro. I ovako se ponio samo u Lazarovom slučaju. U drugim slučajevima se odmah upućivao da bi pomogao nepoznatim ljudima. Neke je ozdravljao, a da nije niti dolazio k njima, poput sluge rimskog satnika ili sina kraljevskog službenika iz Kafarnauma. Kako se, ako je tako, može shvatiti ovo Isusovo odugovlačenje odlaska prijatelju u potrebi i što znači ono njegovo: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji?“
Tumačenje današnjeg evanđelja i Isusovog ponašanja onim što nam kaže prvi dio današnjeg evanđeoskog ulomka, a za sada smo analizirali samo taj dio, bilo bi pogrješno. Tu se evanđelje ne zaustavlja nego ide dalje u opisu onog što je učinio Isus. U tom što se dalje dogodilo otkrivamo razlog i objašnjenje Isusovog ponašanja. Otkrivamo da se Isus nije se žurio u posjet Lazaru jer Lazarova bolest je „na slavu Božju.“ Što ovo znači? Ovo znači da je Isus Lazarovu bolest i smrt iskoristio da bi svojim učenicima i svima koji vjeruju u njega pokazao da za smrt nije izvan dosega njegovog djelovanja, da mu ni smrt nije prepreka, da je on sposoban pomoći i nakon smrti. Riječima: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ i uskrsnućem Lazara kojim je potvrdio te riječi, Isus se učenicima, Lazarovim sestrama i svim onima koji su ih došli tješiti, a po današnjem evanđeoskom ulomku i svima nama, objavio kao gospodar života i pobjednik nad smrću. Svojim neodazivanjem na obavijest o Lazarovoj bolesti iz prvog dijela evanđelja, Isus je priuštio Lazaru i njegovim sestrama neugodno iskustvo, ali im je zato, u drugom dijelu tog evanđelja otvorio oči za veliko otkriće u kojem i kroz koje su spoznali da je on „Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ Lazar i njegove sestre imali su s Isusom jedan plan. Njihov plan, međutim, nije bio i Božji plan. Božji plan je nadilazio sva njihova očekivanja.
S ovim mislima možemo se vratiti na početak razmišljanja stavljajući Isusa na mjesto prijatelja za kojeg nam se čini da nam nije pritekao u pomoć, iako smo ga to puno puta zamolili, a i on je sam obećao da će nam pomoći ako ga zamolimo. Isus nam je, premda nam se ponekad čini da se ne odaziva na naše molitve i vapaje, pravi i istinski prijatelj. To što nam se čini da se ne odaziva nije zato što se ne želi odazvati, nego je zato što naše želje nisu njegove želje. I mi se, kao Lazar i njegove sestre, previše zaustavljamo na ovozemaljskoj stvarnosti i ovozemaljskim potrebama. Nismo još uspjeli shvatiti da Isus i njegova moć nadilaze ovozemaljsku stvarnost, da nisu ograničeni kratkim zemaljskim životom nego da se pretaču i u život nakon smrti, da naš život, kao i današnje evanđelje, ima dva dijela. U prvom dijelu našeg života, onom koji trenutno živimo, imamo mnogo lijepih trenutaka. Uz te lijepe trenutke susrećemo se i s teškim i nerješivim problemima. Ne bojimo se Isusa pozvati u pomoć. Ta on je naš prijatelj, onaj koji nam je poručio: „Ištite i dat će vam se“ (Mt 7, 7). Ako nam se ponekad čini da ne dolazi, da nas je ostavio na cjedilu, nije tako. On želi da se i u našem životu ispunjenom strpljivošću i nadom proslavi Bog. To će se dogoditi ako ovaj sadašnji dio života živimo otvoreni onom drugom dijelu života u kojem će Isus sigurno doći da bi ga, kao i u Lazarovom slučaju, preobrazio i bolje i više nego li mi to možemo i zamisliti.
Razmišljali smo o mogućnosti da nam se Isus ne odazove kad ga zovemo i pokušali objasniti zašto se to događa. A odazivamo li se mi njemu kad on nas kao prijatelj zove da mu priđemo i pomognemo? Ovo se pitanje može odnositi na bilo koji oblik njegove prisutnosti među nama, od njegovo prisutnosti u nedjeljnoj misi, sakramentima, osobito euharistiji, Svetom pismu i sl., do njegove prisutnosti u Crkvi, braći i sestrama, onima s kojima živimo i onima koji su daleko, na rubovima Crkve i društva, pa i izvan Crkve i društva, a koji su gladni i žedni naše ljubavi i osobito navještaja, riječima i životom, Božje ljubavi koja nam se očitovala u Isusu Kristu. Odazivamo li se, blago nama jer ćemo biti dionici i njegove proslave. Ne odazivam li se, a ne odazivamo se ako smo svoje misli zaustavili samo na ovozemaljsku stvarnosti i onomu što ona nudi, trebamo nešto poduzeti da bismo otkrili i onu drugu dimenziju života koja nas izdiže iznad ovozemaljske stvarnosti, a koju nam je danas zajedno sa svojim učenicima, Lazarom i njegovim sestrama, pokazao Isus. Ta dimenzija života nije bijeg od ovozemaljske stvarnosti. Ona, dapače, tu stvarnost osmišljava uzdižući nam pogled prema onom planu koji Bog ima s nama i koji je puno veći od svih naših očekivanja i nadanja, jer nam otkriva da naš život ne prestaje smrću nego da se pretače u vječnost s Bogom i u Bogu.