Za one kojima je ‘srce mrtvo’ 5. korizmena nedjelja (A), 2017.
Isus je nad svojim umrlim prijateljem prvo zaplakao, a onda…
Evanđeoski izvještaji, poput ovog današnjeg, nisu napisani samo zato da bismo ih čitali, nego i zato da bismo ih živjeli. Ovako gledano, pročitani evanđeoski izvještaj o Lazarovom uskrsnuću nam poručuje da postoje dva uskrsnuća, ono tijela i ono srca. Uskrsnuće tijela dogoditi će se tek na kraju vremena. Zato to nije nešto po čemu možemo ponovo oživjeti evanđeoski događaj. Ono drugo uskrsnuće, uskrsnuće srca, događa ili može dogoditi svaki dan. Zato je to uskrsnuće, uskrsnuće kojim i danas možemo oživjeti evanđeoski događaj.
Ovo je, uz druga značenja, jedno od značenje Lazarovog uskrsnuća. To je značenje liturgija željela posebno izdvojiti izborom prvog čitanja o otvorenim grobovima i novom oživljujućem duhu koji će im biti udahnut. Prorok, kako se može otkriti iz konteksta, ne govori o konačnom uskrsnuću iz groba. On govori o uzdignuću iz grobova beznađa i očaja u koje je upao njegov narod izložen progonstvu u Babilon. Proročki tekst koji nam je danas ponuđen nastavak je, naime, šireg proročanskog govora o suhim kostima koje će oživjeti, a za koje se jasno kaže da su te kosti dom Izraelov, koji u očaju babilonskog sužanjstva govori: „Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!“
Iz ovog možemo zaključiti nešto što nam tako često govori naše iskustvo, a to je da se može biti mrtav i prije nego se umre, da se može biti mrtav iako smo zapravo još uvijek živi. Kad ovo kažem onda ne mislim samo na smrt duše koja je posljedica teškoga grijeha – koja je veoma težak oblik smrti i iz kojega možemo ustati u sakramentu Ispovijedi – nego mislim i na druge oblike smrti jednako teške, ako ne i teže jer su ili posljedica grijeha ili vode u grijeh, kao što su smrt beznađa, očaja, besmisla, nedostatka volje za život itd. Mislim, zapravo, na one smrti i umiranja koje, poput smrti Izraelaca u babilonskom sužanjstvu, možemo nazvati smrtima srca onih koji, na ovaj ili ona način govore, „propade nam nada“ ili nema nade. To je smrt srca svih onih koji i među nama žive neshvaćeni i tužni, onih koji žele da ih „nema“ i koji bi sve bi dali za malo ljubavi, onih koji često izlaz vide samo u samoozljeđivanju i smrti. To su oni koji se u duhovnom i vjerskom smislu nalaze na egzistencijalnim periferijama Crkve i društva, oni koji su, premda su još uvijek fizički živi, u određenom smislu već mrtvi, a mrtvi su jer je umrla njihova vjera, nada i ljubav, jer je njihov život izgubio smisao, jer su očajni, jer im je srce duhovno mrtvo iako još uvijek fizički kuca. I svima njima koji se u tom i takvom stanju nalaze zbog raznih razloga kao što su, na primjer, kod mladih nerazumijevanje roditelja ili njihova prividna nezainteresiranost, neuspjeh u školi, ljubavno razočarenje, kod nešto starijih propao brak, bračna nevjera, vlastita teška bolest ili teška bolest bližnjih, bankrot, depresija, PTSP i razočarenja zbog nepravde, nesposobnost izlaska iz svijeta droge, alkohola, smrt ljubljene osobe itd., evanđeoski izvještaj o Lazarovom uskrsnuću jest i treba biti poticaj da ustanu iz svog groba, da ožive u susretu s Kristovom riječju iz svoje zakopanosti i očaja i započnu ponovo živjeti.
Osobe koje se nalaze u situaciji smrti i raspadanja poput Lazara, iako fizički nisu mrtve, a često i one osobe koje su s njima povezane kao u slučaju Lazarovih sestara, nisu sposobne ni za što, pa čak ni za molitvu. Da bi Krist svojom nadom došao do njih potreban je netko tko će ga zamoliti, pozvati, netko u komu će im Krist prići, pokazati svoje suosjećanje, ali i vratiti nadu, vratiti život. Krist to danas ne čini osobno, ali ipak čini, a čini po onima koji su njegovi, preko Crkve i nas vjernika. Zato je potrebno da njegova Crkva i u njoj mi koji smo njegovi, svatko od nas na svoj način, u Kristovo ime učini nešto za njih, da im pokušamo pomoći u ime Isusa Krista kojega ispovijedamo i kojemu se molimo, koji nas nedjeljom okuplja na molitvu, koji nas snaži svojim sakramentima, posebno euharistijom, da ih njemu približimo i u njegovo ime i u njegovoj nadi oživimo. Oni i njihova patnja nas ne smiju ostaviti ravnodušnima. Naša je zadaća da ih utješimo, ali i još više od toga naša je kršćanska zadaća da im omogućimo da u nama susretnu Isusa Krista. I da ih tim uskrsnemo, onako kako je to učinio Isus Krist u susretu s Lazarom.
Crkva i mi kršćani u Crkvi to trebamo činiti na različite načine, ali uvijek to trebamo činiti sa suosjećanjem – ne zaboravimo da je Isus najprije zaplakao nad prijateljem Lazarom – i to uvijek u sebi treba uključivati evanđeoski navještaj. Samo navještaj radosne vijesti izgovoren sa suosjećanjem može pomoći onima koji su izgubili radost, a s radošću vjeru, nadu i ljubav, da tu radost, a s radošću vjeru, nadu i ljubav, ponovo pronađu. I da susretnu Isusa Krista čiji je čitav zemaljski život bio jedno veliko Božje suosjećanje i upravo u tom suosjećanju navještaj Radosne vijesti koja je i danas sposobna u situaciju smrti, tešku tako da se uopće više nitko ne nada da može biti drukčije – ta prošla su četiri dana i već zaudara – donijeti uskrsnuće, izlazak iz groba, rađanje na nov život. Uostalom, upravo je Kristova odsutnost, odsutnost Boga, i uzrok svemu tome mrtvilu. Sve drugo što bismo učinili, bilo da naviještamo evanđelje bez suosjećanja bilo da suosjećamo bez navještaja evanđelja, bilo bi korisno, ali ne bi bilo dovoljno. Čitamo u evanđeoskom izvještaju: „Mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.“ Njihovo tješenje je dobro. Pohvalno. Ali ono nije Lazara povratilo u život. I nije uklonilo tugu. Bilo je potrebno da dođe Isus. On je suosjećao, ali je suosjećanju dodao i evanđeoski navještaj. I sve je s njim postalo drugačije. Nestala je beznadna tuga Marte i Marije. I Lazar je uskrsnuo iz groba.
Na jednom drugom mjestu i u jednom drugom evanđelju, Isus je svojim učenicima koje je poslao da propovijedaju zapovjedio i ovo: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte“ (Mt 10, 8). Ovim nam, zasigurno, nije želio reći da trebamo fizički ozdravljati mrtve jer da je to želio reći onda bismo mogli reći da su ne samo danas, nego u cijeloj povijesti Crkve veoma rijetki oni koji su uspjeli izvršiti njegovu zapovijed. Ne, Isus Crkvi i kršćanima nije zapovjedio da ljude ozdravljamo fizički, nego nam je zapovjedio da budemo u njegovo ime oni koji svojim životom i suosjećanjem navješćujući evanđelje liječe bolest ljudskog srca, oni koji uskršavaju ljude iz stanja njihovog očaja, beznađa, njihove bezizlazne situacije. Zapovjedio nam je da budemo oni koji otvaraju grobove besmisla i oživljavaju one koji su u njima na nov život ispunjen smislom. Govoreći sa svojim starijim sinom o onom izgubljenom i ponovno nađenom sinu, milosrdni otac je između ostalog rekao i ovo: „Brat tvoj bijaše mrtav i oživje“ (Lk 15, 32). Mlađi sin nije bio fizički mrtav, jer da jest ne bi se vratio očevoj kući, ali je ipak bio mrtav. Bio je mrtav srcem, kao što su na svoj način mrtvi srcem svi oni koji su se odlutali iz očeve kuće i sada se nalaze u stanju beznađa. Onda kad se izgubljeni sin ponovo vratio u očevu kuću, kad se vratio u očev zagrljaj, on je oživio jer je povratio izgubljeni smisao.
Isusova zapovijed: „Mrtve uskrisujte“, upućena je svim članovima Crkve, svakom Kristovom učeniku. To je naša zadaća samom činjenicom što smo kršćani. I svi smo, najprije kao kršćani, pozvani živjeti tako da naš život i naša blizina i suosjećanje oživi one koji su mrtvi iako žive. A takvih je nažalost u ovom vremenu krivih vrijednosti, a s njima i nezadovoljenih želja i uvijek novih potreba, koje to zapravo nisu, sve više. I ne smije nam se dogodi da nas njihova smrt povuče u tamu groba i očaja, da i mi umremo s njima. Ne! Mi moramo biti živi kako bismo i njih mogli oživljavati. Na vjeronauku smo još kao djeca naučili da je jedno od djela milosrđa ‘mrtva pokapati’. Danas smo, zahvaljujući evanđeoskom izvještaju o Lazarevom uskrsnuću, naučili i još nešto. Naučili smo da je djelo milosrđa i „mrtve uskrisiti.“
Neka nam Gospodin Isus Krist, koji je oživio Lazara i utješio njegove sestre, dade snage, ali i dovoljnu mjeru ljudskog suosjećanja i kršćanske hrabrosti, kako bismo to mogli ne samo znati, nego u skladu s tim kao kršćani živjeti i „mrtve uskršavati“.